Plesopis

  

- Snažna žena (12.01.18.)

- Ples na kiši (08.01.18.)

 Svetica ili kurva (03.01.18.)

- Gemišt (22.12.2017.)

Otpleši čežnju (06.12.17.)

Djevojčica u ženi (24.11.17.) 

Upali se (21.11.17.)

 -Strah od prepuštanja (13.11.17.)

- Ženski ego vs Senzualnost (05.11.17.)

 -Ne želim biti savršena, želim biti prisutna (18.09.17.)

- Što se zapravo događa na satovima Chair dancea? (23.02.17.)

- Mudrost ženskog tijela (25.02.2016.)

Učim se plesu, ples me uči (21.08.2015.)

 - Zašto bi se žene trebale slikati... gole? (20.08.2015.)

 - Outanje (12.03.2015.)

 - Tko je Boginja (06.03.2015.)

 - Plesom do zvijezda (21.11.2014.)

 I u trećem tromjesečju se u dvorani preobrazim u plesača 

 - Improvizacije, plesni zadaci.... (19.12.2011.)


 Snažna žena 
 

Odrasla sam u familiji snažnih žena. Moglo bi se čak reći da sam odrasla u matrijarhatu. Gdje žena dominira, gdje je odgovorna,  vrijedna, zna koji su joj ciljevi, drži sve pod kontrolom i stan i djecu i muža i posao... Svi je slušaju jer ona zna što je najbolje za njenu obitelj... Ona je žena kojoj generalno ljudi vjeruju i vole joj se povjeravati, tražiti od nje savjete i diviti joj se. Jer ona je odmjerena, a ponosna prije svega. Sve te moje ženske prethodnice bile su prekrasne kao osobe, imale su velika srca. Držale su do sebe, bile bi sređene i kad su doma, nikad u starim trenirkama, uvijek dotjerane i našminkane... jer „...žena drži do sebe...“
 I nikad, baš nikad nisu bile slabe.... Njihove obraze nisu krasile suze. Bile su presnažne za slabost... nisu imale luksuza popustiti konce u svojim rukama jer bi u protivnom sve propalo... ručak se ne bi sam skuhao, djeca bi otišla prljava u školu, muž ne bi znao gdje mu stoje gaće, a na poslu bi bili razočarani svi oni koji se oslanjaju na njih...
Njihove obraze nisu krasile suze....
Moje divne i hrabre prethodnice su umrle od raka (metastaziranog ovog ili onog)
Moja mama, kada je umrla je bila stara kao ja danas. Na  samrti sam je prvi puta u životu vidjela ranjivu (ne uplakanu),  golu (emocionalno), mekanu.... djelovala je tako nevino i hrabro u isto vrijeme, nije bila uplašena, bila je pomirena... borba je stala, opustila se... vjerovatno po prvi puta u njenom životu.
A ja sam bila mlada i jako zbunjena, nisam je poznavala takvu, nisam znala što bi s tim, kako bi s njom... pamtim samo taj trenutak kad sam je vidjela i doživjela takvu.
Pamtim ga jer sam ga doživjela kao najsvetiji trenutak, kao najčišću suzu... doživjela sam ljubav u njenom izvornom obliku. Trenutak vječnosti, jer svaki trenutak bivanja u svom srcu i djelovanja iz njega je upravo to- vječnost.
Jutro njenog odlaska je u meni otvorilo pitanje, zašto uopće dolazimo ovdje? Odgovor sam tražila kroz različite duhovne i znanstvene knjige, kasnije i tečajeve, seminare i svega što mi se učinilo da bi mi moglo dati odgovor ili barem osvijetliti  put.
Koja je svrha mog života? Ne može to biti čisti stan niti opeglani veš... niti dobra frizura i lijepi maniri... nije ni uspješan posao niti otplaćivanje kredita.
Odrastanje uz moje snažne žene naučilo me da „ja mogu sve sama“ skupo košta. Da „ne smijem biti slaba i pokleknuti“ kao i „ne treba mi pomoć i ne pada mi na pamet da je tražim“ stvaraju distancu između ljudi.
Odrastanje uz moje snažne žene me naučilo nekoliko stvari:
1. Divna je briga oko drugih, ali prvo se pobrini sama za sebe. Daj sebi što ti je potrebno, uzmi vrijeme i prostor. Vjeruj mi, oni će se svi snaći bez tebe, ali ti ne možeš bez sebe.
2. Smijem griješiti! I griješit ću dok sam živa. Ne trudi se izbjegavati greške, one su neminovne, već ih prihvati kao dio puta i uspjeha. Priznaj ih. Uči iz njih. Voli i tu nesveznajuću Petru (tko će ako nećeš ti?)
3.Ne trudi se ispunjavati tuđa očekivanja i tražiti tuđu potvrdu svojih vrijednosti/snova/osjećaja (to je rupa bez dna koju nikada nećeš uspjeti napuniti i zadovoljiti. Ostat ćeš prazna. A i bunar će biti prazan.)
4. Nemoj biti toliko oštra i kritična prema sebi...
5. Pusti te suze neka teku niz obraze... otvori grlo i viči na sav glas, i to je način da spoznaš da si živa....
6. Naučilo me i da je život vrlo prolazan...  Što želiš učiniti s njim? Sad je prilika! Ne sutra, ne kad ovo ili ono, sad!
7. Otvori svoje srce... život bez otvorenog srca nema smisla... nema vječnosti u njemu. Otvori srce iako će ga povrijediti.... otvori, jer je dovoljno da se jedna osoba otvori prema tebi... primit ćeš more. Bit ćeš more.
8. Igraj se ženo, igraj se... Igraj se u svim svojim ulogama, pogotovo se igraj kad sebe shvatiš ozbiljno... tada ti igra treba najviše.
9. Kad ne znaš što i kako, pleši... Jer tijelo ne zna lagati, otkrit će ti put...
10. Vjeruj sebi i vjeruj životu, imaj poštovanja.

Naučila sam da život nije briga, usprkos svim teškim trenucima kroz koje svi prolazimo. Život nije ni teret koji nosimo na leđima, već prilika da upoznamo svoje potencijale i raširimo svoja krila.
Zašto smo došli tu? Zašto bi se čista ljubav materijalizirala u čovjeka slobodne volje da čini sa životom što želi ako ne zato jer je htjela manifestaciju svoje veličanstvenosti u svim bojama, ferkvencijama, dimenzijama, vibracijama, u svoj punini samorealizacije. Fantastično!

Znam da dolazim ponovo na ovu vožnju,

Petra  


 
Ples na kiši

 photo credit by Ratko Mavar

Fora mi je kako se žene uozbilje kad ih pitam jednostavno pitanje- Smiju li ti se sviđati i drugi ljudi osim tvog partnera? Koliko si slobodna primjetiti zgodnog frajera i jednostavno uživati u pogledu, tim više ako ti se pogled uzvrati? (Meni je to genijalno.  Ne događa se često, ali kad se dogodi, tko je lud to propustiti? Tko kaže da se ne smije?) Žene me obično pogledaju širom otvorenih očiju i stisnutih usnica, u prvi mah bez teksta (vjerovatno dok provaruju pitanje i pokušavaju skužiti jesam li ozbiljna ili se šalim. Te ako sam ozbiljna, upravo sam dirnula u svetu kravu- vjernost/izdaju) a onda odmahujući glavom odgovore -Neee...

Postoje te  lude kontradiktornosti u glavi od kojih ćemo jednog dana poluditi. Želimo biti doživljene kao žene, ali kad te zaista netko i pogleda kao ženu, upale se svi alarmi.  Želimo da nas suprotni spol doživi kao lijepe, a kad ti radnik na cesti zafučka nađeš se uvrijeđeno... Zašto? Što te uvrijedilo u tome? Koji dio tebe se našao povrijeđen?
Ili te kolega pozove na cugu nakon posla a ti ga tračaš još tri dana drugim kolegicama- zamisli papka itd... Zašto? Zar nije lijepo zahvaliti se na nečiji izraz komplimenta i nastaviti dalje u svom smjeru, zašto nam je potrebno to izrugivanje?
Želiš pažnju, ali kad je dobiješ onda si okrutna, zašto? Zato što si nesigurna i jadna, zato što se izdizanjem iznad njega želiš još više učvrstiti u osjećaju da vrijediš.... Sve smo krivo izokrenule...
Draga, ako se rugaš nekome kome se sviđaš, vjeruj mi, nisi na dobrom putu ljubavnog odnosa prema samoj sebi... dapače, na dobrom si putu udaljavanja od sebe.

Meni se dogodilo nerjetko da nakon što mi muškarci komplementiraju porukom u massenger ili oko moje pojave ili izgleda, nakon što se zahvalim na komplimentu, da ostanu u čudu! što nisam odgovorila nekim bahatim odgovorom ili ignoriranjem.... Zar smo na to spale, drage mi žene?

Vjerujte, znam koliko muškarci znaju biti naporni, pogotovo ako su te uhvatili u čoporu.... ja sam se znala tresti od straha kad me odjendom okružilo 5, 6 frajera i krenuli me zvati da im se pridružim, fučkat u isto vrijeme i govoriti mi koliko sam lijepa... čak mi se nekad i danas dogodi da se zatresem na prvu... na drugu se samo nasmijem, zahvalim i odem... I ostane mi ugodan osjećaj u tijelu.
Ono što želim reći- što si normalnija ti, normalniji su i ljudi oko tebe. Nema tu puno filozofije.
Jesmo li pune strahova, pogotovo kad su muškarci u pitanju?

Toliko je toga krivog u odgoju, u društvu, da smo se potpuno otuđili jedni od drugih. Žene su s Venere, a muškarci s Marsa. Ma daj, molim te! Naravno da postoje razlike, ali te razlike koje postoje su kao puzzle koje se savršeno poklapaju. Ostale razlike su one osobne koje se razlikuju od osobe do osobe. Ako ti netko ne odgovara to nije zato jer je on muškarac i ne razumiješ ga/ ili on ne razumije tebe jer si ti žena, već se ne kužite kao ljudi! Zar nam nije dosta tih glupih predrasuda?

Predrasude bilo koje vrste zagorčavaju i otežavaju život i to prilično jako. Predasuda je kao otrov koji ti polako ali sigurno uništava život. Njeni simptomi su zamjeranje, mržnja i strah koji ponekad dovode do agresivnosti itd... To je ona vatra koja te sprži iznutra, od koje nestaješ kao čovjek, ona od koje umireš za života.... srce kuca u beživotnom tijelu. Ta vatra otupljuje naše receptore za sreću i sposobnost za upijanje novih spoznaja. To je najgore što se može dogoditi. Da postaneš nesposobna učiti i spoznavati.  Da budeš živa, a mrtva.

Život je dosadan kad si zatvorena u okovima svojih ograničenja.

Kad si zadnji puta komplementirala nekog muškarca (muža, kolegu, nepoznatog prolaznika) i rekla mu kako ti se sviđa njegov osmijeh, neka njegova karakteristika ili sposobnost ili naprosto primjetila da je lijep?
Kad si zadnji puta dozvolila sebi razmjenu pogleda s nekim zgodim frajerom i po mogućnosti osmjehnula mu se, možda i zadržala pogled par sekundi dulje od uobičajnog?
Kad si zadnji put bila uzbuđena oko načina na koji se odjevaš? Veseli li te tvoj stil? (i ne, to nema veze s tim koliko para imate!!)
Kad si zadnji puta stavila crveni ruž na usne? Zaplesala na kiši?
Ili, probala saslušati osobu do kraja dok priča o nečemu što te silno nervira i pokušala čuti što ti zapravo želi reći? Bez da ulijećeš u njenu riječ i kontriraš joj... da načuliš uši i saslušaš neizgovorene strahove i sumnje...?
Život može biti tako uzbudljiv ako mu dozvolimo da teče kroz nas... bez gušenja, bez suzdržavanja, bez potiskivanja....
Znam...nije lako...  korak po korak, moguće je :-)

Svaki korak bit će bogato nagrađen... osjećajem u grudima, životom koji će procirkulirati tijelom, novim prilikama... novim bojama osmijeha... A to je tek početak otkrivanja  novih nijansi života.

Petra, vječna početnica 


 

Svetica ili kurva

 photo credit by Ratko Mavar

Može li nježna, pitoma, senzibilna, mekana, topla i draga žena biti kučka? Može li svetica biti kurva? Da li vas je ovo pitanje uznemirilo? U istoj rečenici svetica i kurva.
Zašto tako volimo ljude/stvari/pojmove svrstavati u kutijice i strogo ih dijeliti na ove ili one? A pogotovo to volimo(društvo) raditi sa ženama.
Govore nam stoljećima kako bi se trebali ponašati, osjećati, odjevati, izgledati... Znamo kako izgleda prava dama- lijepa, uzdignute glave (ponosna) ali i skromna naravno, odmjerena, staložena, maniri ponašanja na nivou...  Sad zamisli tu damu u klubu na plesnjaku.... ili u krevetu s muškarcem... da li su vam te kvalitete i dalje prve pri pomisli? Kako odmjereno mrda guzom na svoju pjesmu i pjevuši u sebi potiho.... ili u krevetu kako jednako odmjereno, pazeći da i dalje ostane dama, lijepo potiho svršava... Uh, oznojila sam se samo pišući o tome.
Volim biti dama, volim biti nježna, topla i draga... volim se razgaliti i otopiti od ljubavi. Ali volim i vrištati na sav glas u klubu i plesati kao da plešem zadnji put u životu (često to uopće nije seksi J). Volim uzeti stvar u svoje ruke, volim dominirati također. To je stvar izbora i volim imati taj jebeni izbor. Jednako kao što se volim predati. Volim znati da u svakom trenutku mogu biti ono što osjećam tada.
Da, u nekoj situaciji ću posve razumljivo postaviti vrlo direktno i oštro svoju granicu i nekima ću zbog toga izgledati kao kučka. Da li me to čini manje damom, manje toplom i nježnom?

Jedna od najčešćih stvari s kojima se susrećem u svojoj dvorani kod žena je strah od slobodnog izražavanja  svoje seksualnosti. Zamislite, sram ih je! Jer biti seksualna žena znači automatski da ćeš u pakao. I po mogućnosti da si prije braka imala dva partnera u kojem je muž, pogađate, taj drugi. Jer u protivnom,  izraubana si, znate vagina je potrošna stvar. Zato je ne smijemo previše koristiti jer će nestati jednog dana.
Ne promičem promiskuitet, želim samo maknuti tu glupu stigmu oko ženske seksualnosti i vrijednosti žene u odnosu na nju.
Žene bi trebale voditi ljubav ili imati seksualne odnose koji je ispunjavaju, nakon kojih se osjećaju sretne i mirne.. zadovoljene, voljene, željene... bogate. To je jedini parametar po meni. Nismo svi isti, treba poštivati različite potrebe i želje. "Poštivanje" je ta ključna riječ- samopoštovanje prije svega.

Svi želimo biti voljeni i prihvaćeni, želimo da drugi prepoznaju naše vrijednosti i da čuvaju i poštuju naša srca. Jes. I želimo mir u svijetu.
Svijet nije miran (još) i puno ljudi neće poštivati ni tvoje srce niti će moći podnijeti tvoju slobodu... jer ni sami nisu slobodni. Ali pogodi kaj! Ima dosta ljudi koji hoće!

Sve više žena to prepoznaje i ima potrebu vratiti svoju senzualnost sebi i osloboditi je. Zato upisuju sve te šipke, kizombe, zato dolaze na moje satove. I to me čini toliko sretnom. Kad ih vidim kako se oslobađaju... kako jedna topla, mekana i nježna žena nakon što pusti svoju snagu van, kako ta mekoća tada dobiva drugu dimenziju, postaje magnetizirajuća, poželiš se, kao promatrač, utopiti u njoj. Prije te oslobođene snage, ta mekoća je djelovala kao slabost, krhko i nestalno. I realno, bila je takva.

Da, svetica može biti i kurva. Dapače, trebaju se. Obje su prazne jedna bez druge. Kao tijelo bez duše, kao um bez srca, kao zemlja bez vode....

Trebaju jedna drugu, vrijeme je da zakopamo tu ratnu sjekiru koju ionako nikad nismo same  odabrale i dozvolimo im da se zavole.  Neka ova ljubavna priča ima happy end. <3 

Petra, svetica i kurva 


 

Gemišt

 

Postoji izreka da se muškarci boje jakih žena. I ne samo to, da se žene boje lijepih žena (jer se osjećaju manje lijepima) itd... (Jeste li ikad to slušali u vezi muškaraca? Kako se žene boje jakih muškaraca ili da će muškarac postaviti nogu drugom zato jer je ljepši... )
E, tako suptilno odrasteš u podsvjesnom uvjerenju da ako želiš osvojiti svog muškarca ne smiješ biti prejaka, ili preuspješna ili prepametna, a ako želiš iskrenu frendicu onda svakako nemoj biti prelijepa da joj ne umanjiš njeno samopouzdanje.... (sve ovo površno pišem, mislim da je tematika puno dublja, ali poentiram)
I onda u životu imaš nekoliko bliskih prijateljica i momka. A zanimljivo je da  niti jedna tvoja bliska osoba zapravo ne zna primiti cijelu tebe. Npr, s najboljom frendicom mogu divno razgovarati o masu tema, ali kad dođe do seksualnosti, tu obično ne dijelim s njom svoju intimu jer se stepe svaki puta kao da pričam o nečem o čemu se ne smije razgovarati. Ili, s ovom osobom sam super u izlascima, ali nedobog dublje teme odmah se izgubi... Ili moj pratner je divan, ali što ne voli kad preuzmem inicijativu.... uh.
Da se razumijemo, ja uopće ne mislim da trebamo naći osobu koja će dijeliti isto mišljenje o svim temama ili imati potpuno jednaki interes kao i ja (niti da takva postoji)... ali govorim  o osobi koja te može primiti cijelu, s kojom možeš pričati o bilo čemu, dijeliti svoje strahove i svoje vrline i da te ta osoba može primiti, dočekati. Da prihvaća sve tvoje strane.
Takva osoba postoji, pitanje je zašto nije u tvom životu.

Što ako su odnosi samo refleksija mene same. Što mi ti odnosi tada govore? Ako na sve bliske odnose tako gledam, mogu otkriti hrpu stvari o sebi. Zadnje vrijeme često propitkujem svoje odnose, zašto su takvi kakvi jesu. Dosta njih sam i prekinula, koliko god me zona komfora zvala da ostanem u njima, znala sam da želim više.
Shvatila sam da se stalno „razblažujem“ kao gemišt da bi ljudima bila pitka, razumljiva i prihvatljiva. Jer sam slon u staklarni, jer sam previše sve. Jer i bolje da netko prihvati jedan dio mene nego da sam  sama i neprihvaćena. Jebo to! Bilo je dosta. I zaista nailazim na divne ljude s kojima super kliknem u masu stvari, ali suptilno se ne prihvaća ovaj ili onaj dio mene....
Lako je prekinuti odnos (vraga je lako), ali ako želim mijenjati odnose, moram se Ja promijeniti. Zato u  neke odnose za koje vjerujem da imaju potencijal, u njih ulažem... više prisutnosti, manje očekivanja, više sebe... možda taj konkretan odnos i ne uspije, ali mene će promijeniti i vjerujem da već idući odnos neće biti isti (ne može, jer sam i ja promijenila „ulog“)
Ne treba mi novi „isti“ odnos. Nije poanta pobjeći, poanta je promijeniti. Sad. Odmah. Inače šteta svi prijašnjih rastanaka. I izbaciti iz glave/srca ideju da je jaka, snažna, ranjiva, slaba, lijepa, uspješna, nadrkana i ljuta, kreativna i inspirativna žena „previše“. Ne, nije previše, već je idealna! <3
Shvatila sam da zapravo od druge strane tražim točno onoliko koliko mogu dati. I da je potpuno u redu ne pristati niti na mrvicu manje.
Nije poanta izbaciti ljude iz svog života, to neće riješiti problem jer sam ja vrlo bitan faktor u kreiranju odnosa. Već promijeniti ona uvjerenja u sebi zbog kojih sam kreirala takav odnos kakav imam... i naravno, ohrabriti se napraviti korak koji sam izbjegavala do sada... za svakog će to biti druga stvar, a za mene možda manje pričati i više biti prisutna, slobodnije izražavati svoje emocije i osjećaj privrženosti, pokazati svoje slabosti ( ne, ne trebam uvijek biti jaka!)....

Tražim hrabre ljude otvorenog srca. Jeah! Dobrodošli u moj život, napravila sam vam mjesta.... <3

Gemišt ionako nikad nisam voljela piti....

 Petra ;-)


Otpleši čežnju

 photo credit by Ratko Mavar

Nekad se osjećam baš moćna. Nekad sam si tako senzualno samouvjerena, svoja. Nekad ranjiva... nekad daleka... Nekad gorim u svojoj vatri i osjećam kako se njena energija širi oko mene... Nekad se ne osjećam... i tada bih rekla da se energija skuplja u mene i kao da tone duboko. U oba slučaja, ako pustim tijelo da otpleše svoje trenutno stanje... uh, uhm uh! To predavanje sebi u trenutku je toliko prožimajuće, snažno, bogato, dirljivo i nježno istovremno... Znam da u tim trenucima utiskujem u svoj život ono iskustvo zbog kojeg sam došla na Zemlju i znam da svi koji su se našli oko mene imaju priliku utopliti se u energiji koju sam podijelila s njima. Tada se osjećam kao slikar u trenutku kreiranja svoje slike... Tad svi dobivamo. 
Sinoć sam vodila svoj regularni sat chairdancea s grupom žena oboljelih od raka koji vodim ponedjeljkom. Neke su preboljele rak, neke su u procesu... ali sve su u fazi vraćanja svojoj izvornoj vatri, vatri života. Vole naše senzualne satove jer su puni izazova, podrške, ljubavi koja se rodila vrlo brzo među nama, te radosti..
Jedna od njih se požalila da se zadnje vrijeme ne osjeća ženstveno kao na početku naših satova. Bila je pomalo tužna zbog toga.  Rekla sam joj da je to u redu, da se ne treba truditi biti ženstvena, neka bude svjedok svom stanju koje je trenutno u njoj.
Na početku sata joj je ta moja izjava izgledala kao hmm, hmm.. ne znam kako će mi to pomoći. Ali ajde, prihvaćam.

Žene su različite, te u različitim fazama svog života i različito stopljene ili odvojene od svoje senzualnosti. A sve prisutne na mom satu i željne promjene, pomaka.
Tražila sam od njih da se jedna po jedna popnu na pozornicu (imamo pozornicu u dvorani ;-) ) i da otplešu kako osjećaju svoju ženstvenost u ovom trenutku sada. Neke je osjećaju dalekom, neke bliskom... Postoji generalno mišljenje da trebamo nešto imati  da bi mogle nešto i dati. Npr kako ću otplesati svoju senzualnost ako je ne osjećam. I onda se život svede na čekanje pravog trenutka u kojem ću se konačno osloboditi i u kojem ću moći nekome nešto dati ili pokazati. KRIVO.  Što god osjećali, koliko god imali ili nemali- manje je važno, ono što čini razliku je dijeljenje sebe u trenutku! Daj mi svoje puno srce, daj mi svoje prazno srce- daj mi svoju čežnju za puninom... daj mi.. Samo otpleši, pokaži nam što osjećaš u svom srcu, pokaži nam svoj drhtaj čežnje za pravim, živim dodirom...
Otpleši čežnju za vatrom, ako vatre još nema.... 
Ako život svedem na čekanje pravog trenutka... koliko dugo mogu držati dah bez da se ugušim? Toliko dugo bi trebala čekati. I ja se učim biti što češće prisutna s onim što već imam (ili nemam), a ne onim što očekujem od sebe. 
Svaka od njih koja je stala na pozornicu, stala je gola (emocionalno), otvorena, a time i ranjiva.... istovremeno tako savršena... Svaka od njih u svojoj boji ženstvenosti, svaka od njih zračila snagom koju ima samo ona koja je spremna ogoliti se.
I svaka od njih je sišla s pozornice s osjećajem punine, snage, ganutosti....  a tek  mi koji smo gledali.... oslobađali smo se zajedno s njima, pljeskali od zanosa i ponosa.... i definitivno sam osjećala kako me svaki ples koji sam gledala, mijenjao.
I sve stane u jednu riječ- HVALA!   

Petra


 Djevojčica u ženi

 photo credit by Ratko Mavar

Pisala sam neki dan o tome kako za mene zdrava senzualnost znači susret u zagrljaju djevojčice u ženi i žene. Ovaj tekst želim posvetiti  našim predivnim djevojčicama.  Put do zdrave ženske protočne senzualnosti je put prema pružanju ruke djevojčici koja je bila povrijeđena, posramljena, kojoj su rekli da nije dovoljno lijepa ni pametna, kojoj su zamjerili njenu ljepotu, kritizirali je, možda je i neprimereno dirali itd....

Kako možemo biti samouvjerene žene ako se u nama još skriva ta malena koja se stisne svaki puta kada nas netko pogleda ravno u oči...ili nas drži zatvorene u trenutku kada bi možda i htjele uspostaviti konakt s nekime... ili nam šapuće da te komplimente koje upravo primamo nisu realni i da ih nismo baš zaslužile itd....

 Sve dok je nismo primile u zagrljaj, badava nam i zamamno njihanje bokovima i treptanje umjetnim trepavicama jer će nas slomiti prvi maleni povjetarac. Ako ne slomiti, sigurno će nas povući u nas same i zatvoriti (ona bi rekla „na sigurno“, ja bih rekla „odvojiti od života“)

Najčešće kad se stisnemo (ne znamo se zauzeti za sebe, ne znamo reći Ne, strah nas je pitati povišicu, sram nas je reći partneru kako da nas zadovolji itd...) naš prvi poriv je da se osjetimo loše i neuspješno zbog toga. Samookrivljavanje nas još više udaljava od nas.

Naučila sam uzeti pauzu, ne donositi zaključke o sebi... Ta pauza mi je dala priliku da primjetim tu djevojčicu. Sam trenutak susreta s njom je automatski promijenio energiju. Nisam si mogla dalje zamjerati. Zapravo sam prasnula u smijeh vidjevši koliko je maštovita, slatka i draga. I čak  sve te obrane i zaštite koje je sagradila ( a kreirala je čudo toga) su odjednom izgledale smisleno.  Naučila sam ne zamjerati si.

Zamisli, da onaj tren kada se stisneš, umjesto da se nastavljaš kriviti zbog toga, da zamisliš tu malenu sebe u sebi i da je samo bez riječi smjestiš u svoje krilo, zagrljaj.... Takvo iskustvo transformira.

U nastavku teksta objavljujem djeliće iz pisma koje su polaznice Plesnog buđenja pisale djevojčicama u sebi nakon prošle radionice...

„Malena, strah te? Gledam te, vidim tvoju tugu, vidim kako boli. Moras čuti, slušaj me malena, odat ću ti tajnu. Bol je prolazna, prolazi baš kao što prolaze noć i dan, sunce i kiša, proći će tuga i doći će radost. Ne boj se, ne srami se svoje tuge. Ne skrivaj se, budi hrabra i vjeruj. Vjeruj da zaslužuješ ono za čim čezneš. Namijenjeno je i tebi, budi hrabra i uzmi, uzmi sve.
Ponosna sam na tebe, na nas, evo nas tu smo, zajedno i jače nego ikad. Volim te hrabrice, beskrajno sam ti zahvalna. Put je dug i nepredvidiv,  volimo taj izazozov, jer smo nepobjedive.“
Dubravka

Draga djevojčice, tvoje lice je ponekad lice starice, naborano i žalosno. Zato ja glumim sretno i bezbrižno dijete. Nemoj se brinuti, možemo sve. U tvoju sobicu uvest ću sunčanu svjetlost i provećati naš prostor. Poći ćemo zajedno na izlet i divno putovanje, možda otputujemo avionom o kako si sanjala ili sanjaš još uvijek. Bit će tvoja prijateljica. Žao mi je, oprosti, hvala i volim te.“
Anita

 „Najdraža moja,nikad nemoj zaboraviti da si predivna, takva kakva jesi, baš takva. Ne boj se pokazati se svijetu. Netko će te razumjeti, netko neće, netko će te prepoznati, drugi neće, ali to nimalo neće umanjiti tvoju ljepotu. Nekoga ćeš sigurno dotaknuti, a kada se to desi počinje čarolija.
Ako ti bude ponekad teško, ja sam tu - u moj zagrljaj si uvijek dobrodošla, tu se možeš skloniti, tu ćeš biti sigurna, zaštićena, voljena. Ojačaj da te vjetrovi ne slome, ali nemoj graditi bedeme oko sebe, propustit ćeš divne i dragocjene trenutke.
I nikad, nikad, nikad nemoj zaboraviti da si predivna, baš takva kakva jesi.“
Ranka

 „Dugo sam te čekala da me primijetiš, da sam tu kraj tebe. Da shvatiš da sam cijelo vrijeme bila tu, i kad si mislila da si najusamljenija i kad si mislila da nikoga nema da te primi u zagrljaj, da ti obriše suze, da ti kaže će sve biti dobro na kraju. Znam da si dugo mislila da sve možeš i moraš sama.  Ali nije tako. Nisi sama. Ja sam tu i ne idem nikuda, ostajem tu za stalno. Bila sam i bit ću uvijek uz tebe. I kad padneš, i kad me ne vidiš, i kad se bojiš i kad si sretna i kad se smiješ. I čekat ću koliko god je potrebno da se osjetiš sigurna…Trebat će nam vremena da naučimo vjerovati jedna drugoj…ali obje znamo da je to moguće."
Maja

 


 Upali se

 photo credit by Ratko Mavar

U razgovoru s prijateljicama koje su u dužoj vezi ili braku, uvijek čujem isto. Najčešće je seksualni život u „ne baš sjajnoj“ fazi a njihov komentar je- „Neka me zavede! Neka probudi u meni ženu, neka bude inicijator.... neka učini da poželim... neka....“ I sve to uz velike uzdahe, što od žudnje, što od razočarenja... jer njen dragi ipak ne čini te stvari. Ne zavodi je kako bi htjela, ne budi u njoj seksi zavodnicu... I što sada? Ne budi on nju, ali ne budi ni ona njega. Ona bi čak i „mogla“ ali je sad tu i taj inat. (Neću, on je muškarac, neka on zavede mene...)
Kad to čujem, u meni se upale alarmi... gledam je i pitam se zašto je svom partneru prepustila palicu svoje seksualnosti. Kako se ikome može predati ta čast i odgovornost? Zašto bi netko poželio predati svoj nagon i užitak drugoj osobi na način da ovisi o njoj?
Mogu li ja živjeti svoju senzulanost i ako je On u totalnoj drugoj fazi? Apsolutno da Da! Odgovorna sam i dužna se brinuti o sebi.
Što to znači drage dame? Što mislite da znači biti seksualno aktivna/motivirana iako On nije? Znači li to skakati iz kreveta u krevet?
Kako živi Zavodnica u vama? Da li je pronašla prostora u vašem svakodnevnom životu?
Ovisi li Ona o Njegovom raspoloženju ili vašem prenatrpanom rasporedu? Pružate li joj užitak? Dajete li joj prostora za igru, istraživanje, ugodu... jednostavno, dajete li joj uopće prostor da osjeti samu sebe? Kakva je bila jučer, a kakva je danas, znate li?
Tko bi to trebao znati, ako ne vi?
Nije mi namjera kritizirati, zapravo želim vam reći da je palica vašeg užitka u vašim rukama i da nikad nije ovisila o nikom drugome.  Što prije preuzmemo odgovornost vlastite seksulanosti u svoje ruke, to prije ćemo moći nesputano i s punim plućima uživati u njoj.
Ne trebam svog partnera da me upali. Ja sam upalila samu sebe. (Posljedično, upalila sam i njega. Jer energija se širi :-) )
Uživam biti putena, senzualna, zavodljiva, drska, nježna... što god... i odabirem to biti u različitim okolnostima, ne isključivo s partnerom. Uživam u toj igri na svojim satovima plesa, uživam u njoj kad se odjevam, uživam u njoj kad pišem ili kreiram nove projekte.... Beskrajne mogućnosti i prilike za strast.

Zašto bi se odrekla toga ili još gore, ovisila o svom partneru?
Bile u vezi ili ne, bile u seksualnom odnosu ili ne, vaša seksualnost može itekako biti živa, protočna, zavodljiva, zaigrana i strastvena. Jedino što trebaš je- Upaliti se. Život je daleko ljepši iz tog kuta i dalje sve stigneš obaviti i biti jako odgovorna i poslovna. ... :-)
Upali se!

Petra 


 Strah od prepuštanja 

 photo credit by Ratko Mavar

Koji nas to strah drži pod kontrolom i ne dozvoljava nam da slobodno dišemo i djelujemo? Voljela bih reći da nemam pojma i da znatiželjno promatram druge ljude... međutim, jako dobro znam. Jako dobro mi je poznat taj dlan koji pritišće i suspreže prave emocije u određenim situacijama. I nije bitno radi li se o partnerskim odnosima, nekoj situaciji u javnosti ili pak moja sloboda da plešem kako mi se pleše pred drugim ljudima. Onaj strah što će reći selo, kakav zaključak će donijeti o meni? Pogotovo kad se radi o mom prepuštanju nekom trenutku... pobogu, kako se mogu prepustiti trenutku u kojem nemam pojma što će izaći iz mene i to pred drugim ljudima? Prvo, ne znam hoću li se svidjeti samoj sebi, a kamoli nekome drugom.

Taj stisnuti izraz lica i ukočenost tijela je nešto što svakodnevno gledam u svojoj dvorani. I nije to stvar „žena“, to je bolest ljudi. Od 20 žena, možda je jedna donekle opuštena. Kako se prepustiti ritmu svog tijela, ritmu muzike, ritmu partnera.... kako jednostavno biti "opuštena"? 

Strah od prepuštanja samoj sebi: što je to što će izaći iz mene, hoću li se osramotiti, što će drugi misliti..... sve te misli dolaze iz istog izvora. Iz straha od odbacivanja. Potreba da budemo prihvaćeni je jedna od glavnih potreba i upisana nam je u genima. I to je okej. I sve dok ne pronađemo u sebi tu čvrstu ruku koja će nas držati u trenucima padanja.. teško da ćemo se ikada moći prepustiti.... "I ako me svi odbace, ja ću ostati stajati pored sebe...."  je Ta čvrsta ruka.

Nema prepuštanja- nema ni života. Do tada samo životarimo. Rijeka života ne može biti zaključana u nama... ona želi teći. Ne samo da želi teći, želi se prelijevati na sve strane.

Trenutak kad se krenem prepuštati, kad su emocije toliko snažne da me uvlaće u sebe.... koliko god se bojala, želja da se prepustim je snažnija. Želja, znatiželja, divlji, duboki nagon... zov vučice... iako  opasne, a toliko privlačne. Želim je osjetiti, želim joj se dati, želim osjetiti sebe kako joj se dajem. Želim osjetiti tu rijeku u sebi koja teče i prelijeva se iz mene u svim smjerovima. Njoj je suđeno kretanje.... nije joj mjesto biti zaglavljena u meni. Želim da teče... želim da zapljuskuje. Želim njene valove na svom licu i srcu. Bože, kako je to divno.....

Ne određuju me prošla iskustva, određuje me svaki koračić, svaki i najmanji pomak, svaka sekunda posvećena gledanju u vlastite oči i svaka sekunda ostajanja sa sobom bez obzira što u tom pogledu pronašla.
Bejb, došla sam ostati ;-) ... 

 Petra 


 

 Ženski ego vs Senzualnost

 photo credit by Ratko Mavar

Riječ „senzualnost“ je danas popularna kao prije par godina riječ „duhovnost“. Tada su svi htjeli biti duhovni, a danas sve žene žele biti senzualne. Te riječi se znaju toliko istrošiti i zloupotrijebiti da ponekad  poželim pronaći neku novu koja će vratiti svetost u njeno značenje.
Vodim radionice Plesnog buđenja. To su trosatne radionice u kojima nema koreografije, ne uče se plesni elementi već se kroz vođenu improvizaciju, plesnu meditaciju dotiću i bude one senzacije u tijelu koje nam daju odgovor na pitanje određene teme koju obrađujemo. Oduvijek sam koketirala sa senzualnošću, a ove plesne sezone sam joj se odlučila potpuno posvetiti.
Zato jer je ogromna tema. Zato jer je uzbudljiva tema. I zato jer je i teška tema.
Pitala me jedna novinarka neki dan što je za mene senzulanost. Rekla sam da je za mene to susret u zagrljaju djevojčice u ženi i žene. Iznenadila se mojim odgovorom, mislila je da ću reći nešto u stilu da je to zrela žena koja zrači seksipilom.
Put do zdrave ženske protočne senzualnosti je put prema pružanju ruke djevojčici koja je bila povrijeđena, posramljena, kojoj su rekli da nije dovoljno lijepa ni pametna, kojoj su zamjerili njenu ljepotu, kritizirali je, možda je i neprimereno dirali itd.... Način na koji se tretira ženska seksualnost čak i danas, a kamoli kroz povijest je zastrašujuće loša.
Žene su seksualne, da! Vole svoja tijela i vole uživati u njemu. Vole orgazme i vole biti koketne. Vole se igrati i zavoditi. Zašto je to toliko opasno?
Zašto je jednoj ženi u, još uvijek muškom svijetu (barem tu u RH) opasno biti seksualno slobodna i osvještena žena?
U borbi između društva koji ima određen stav prema ženskoj seksualnosti i svih dobivenih povreda na tu temu kroz odrastanje te odgoja... definitivno nije jednostavno biti senzualno/seksualno protočna.
Ali smatram da je užasno važno. Jer to je životna energija, kreativna energija, iz nje proizlazi čista ženska snaga. Doživljavam je kao koncentrat ženske esencije u svoj njenoj punini i bogatstvu. Nepregledna, božanstvena, neograničena, vječna.
Umjesto takve žene, nailazimo na žene oklopljene svojim ženskim egom. I nemam ništa protiv tog oklopa, trebale smo se nekako zaštiti. Međutim, koliko nas štitio taj ženski ego, toliko više nas drži u malenim okvirima u kojima smo samo sjene onog što zapravo jesmo.
Zašto je bitno da umre (moj) ženski ego? Naravno, želim zadržati dozu svog lijepog ega, ali ono što umire su sve moje potrebe kao ranjene djevojčice, potrebe kojima „silujem“ muškarce. Jer ako ih ne zadovolje, moja djevojčica je u životnoj opasnosti. Strah da ću biti ponižena, povrijeđena, izdana, odbačena, neprihvaćena, da nema dovoljno za mene, da Ja nisam dovoljno dobra nekome... tj dovoljno dobra za onog s kojim želim biti.  Ili ne htjenje viđenja tko je On zapravo jer mi ta ideja onog što mi treba i što bi voljela da je, toliko potrebna da zanemarujem dušu koja stoji ispred mene.
Pa svi radari u meni rade i pokušavaju postrojiti tog muškarca i dati mu pravila rukovanja te iz svoje potrebe za kontrolom (koja me drži na životu i okupu), uprijeti prstom i objasnit mu koliko je blizu isključenju.... jer mi isključenje ide savršeno fantastično.
Što se rađa umiranjem ženskog ega? Rađa se žena koja je sposobna otvoriti svoje srce.
Hej! Rađa se žena koja je sposobna otvoriti svoje srce.... mogla bi izgovarati to još danima. Rađa se žena koja je transparentna, koja osjeća svoje korjenje, koja daje... koja daje.... i prima cijeli tijelom i srcem. To je toliko moćno. Rađa se Žena.

Zato sam svoje plesne radionice posvetila „senzulanosti“... jer me raduje ta Žena i jer se veselim toj djevojčici u svom zagrljaju. I neizmjerno me raduju takvi trenuci kod polaznica, kad im zabljesne u oku taj susret... neprocjenjivo... 

 Petra


    Ne želim biti savršena, želim biti prisutna

  photo credit by Ratko Mavar

Buđenje moje ženstvenosti traje cijeli moj život, ali se nekako posebno uokvirilo i procvjetalo zadnja tri mjeseca. Zato stavljam ovu sliku, jer na njoj vidim sve ono što osjećam u sebi- slobodu, snagu, nježnost, toplinu, ženstvenost i divljinu. 
Volim reći da se osjećam kao kraljica. Osim kad se ne osjećam tako. J
U trenucima kada se ne osjećam kao kraljica na trenutak posumnjam u sve gore navedeno- i da sam snažna i divlja i slobodna. Ostaju samo one slabije karakteristike- nježnost, krhkost....
U ova tri mjeseca sam jasno shvatila cijelim svojim bićem da ne želim biti superžena! Apsolutno ne! (superžene su one žene koje moraju biti snažne, koje su uvijek spremne na borbu, koje se ne predaju boli itd, uglavnom- one koje mogu!) Pojam superžene je ono što nas tjera i gura dalje od  nas samih. Od naše prave prirode.
Da, kraljica sam. I da, kruna će mi skliznuti s glave s vremena na vrijeme. Skliznut  će svaki puta kada se spotaknem o neku svoju nezacijeljenu ranu. I to će biti sjajan trenutak da pogledam u tu povredu i da je izljubim, izgrlim, prigrlim i da se zavolim još mrvu jače.  Ta kruna svaki puta kada je vratim na glavu, sjaji malo čišćim sjajem.
Hrabra i preplašena  u isto vrijeme.  Odlučna da ne želim više biti superžena, odlučna da ću se raspasati kada se raspadam, da ću odjebati kad mi se odjebava i da ću se prepustiti ljubavi i strasti kada mi se prepušta. Bez rezerve. Rekla bih i bez straha, ali njega još ima u kostima....
 Ne želim više bježati od onog što je sada i čekati kad ću biti savršena sutra. Ne želim više biti savršena. Ne mogu, boli to savršenstvo, boli to nezadovljstvo onim što si sad u momentu kad jesi. To je okrutno odbacivanje samog sebe. A to je najmanje što mi treba. Baš tada  se trebam zagrliti (kad već nisam bila zagrljena u trenutku kad je stvorena ideja u mojoj glavi da nešto nije dovoljno dobro u meni). 
Učim da je u tome snaga, tu nalazim moć. Biti prisutna. Biti sa sobom. Kad sam frustrirana. Kad me boli. Kad žudim. Kad želim. Kad se bojim. Ne bježati. Kad me povrijedi netko kome vjerujem... da ostanem sa svojom boli, da ne upirem prstom u nikoga, da budem tu, svoja ljubav. Prvi puta u svom životu. Ne skrivati se, ni slabost ni ljepotu.
Ukratko, za mene je čistokrvna Žena ona koja živi cijelu sebe bez isprike. Koja se ne boji istraživati, biti znatiželjna, otići u nepoznato, priznati pad, priznati vlastitu ljepotu...  prepustiti se strasti, uživanju.... jednostavno biti Prisutna i stajati iza sebe (u dobru i zlu) 

 

  

 


 

 Što se zapravo događa na satovima Chair dancea?



Chair dance je odlična plesna rekreacija jer se u kratkom roku svaka žena osjeti vrlo spretnom i brzo „propleše“ . Stolica je oslonac, podrška. Ne kompliciram teškim elementima (ne dubimo na glavi osim ako se ne okupi dovoljan broj žena za žešću grupu)
Zašto? Zato jer su koraci tek okviri onog što želimo izraziti. Ono  što želimo izraziti je daleko bitnije. Ono što želimo osjetiti, ono čemu se želimo vratiti ili tek otkriti u sebi.
E, to se događa na satovima. Svaka koreografija ima svoju priču. Svaka priča stavlja ispred nas neki izazov.  U jednoj sam zapravo otplesala onako kako  osjećam svoju seksualnost. U drugoj se usuđujem biti direktna, biti vođa, inicijator, uzeti za sebe, zapravo čak i biti više u nekoj muškoj ulozi ili točnije rečeno, djelovati iz aktivnijeg dijela sebe. Onog koji ne spušta pogled, onaj koji gleda ravno u oči i bez treptanja prilazi.
U trećoj koreograifji sam jednostavno zaigrana djevojčica-žena, u četvrtoj koketna zavodnica itd... shvatili ste poantu. 
U svaku tu koreografiju dajemo sebe, proživljavamo i doživljavamo, otvaramo se, osjećamo... Osjećamo i strah ali se prepuštamo...  A kad se prepustimo događa se čarolija.
Sve se to događa u društvu drugih žena, svjedočimo jedna drugoj, podržavamo   i veselimo se svakom napretku.
Divno mi je gledati kako Alldance raste, a raste svakom novom ljubavnom iskrom koja plane u dvorani.  Tih iskri je već toliko da je Alldance dobio ozbiljniji, krupniji oblik.
Sad se već u našem studiju rade veći planovi, otvaraju nove ideje.  I ja rastem uz Alldance, jedno bez drugog ne ide. I silno sam zahvalna što sam ga kreirala i što je on već toliko velik da vodi mene. 

 

 


 

 Mudrost ženskog tijela

 

Krajem prošle godine kreirajući tadašnja Plesna buđenja, pala mi je na pamet ideja o „ženskim“ radionicama. Shvatila sam da bi ih voljela raditi, te da se tu ima puno toga za reći i doživjeti. Znala sam isto tako da ću i sama, stvarajući ih, puno toga osvijestiti za sebe.
Nedavno sam održala radionicu Mudrost ženskog tijela. Pripremala sam je tjedan dana. I cijelo vrijeme sam „hodala“ oko nje kao mačka oko vruće kaše. Imam neko posebno poštovanje prema tijelu i pitala sam se kako što mudrije i jednostavnije prikazati odnos tijelo-ja. Kakve su sve mogućnosti i potencijali.
Ako uzmemo žensku bibliju C. Northrup „Žensko tijelo, ženska mudrost“, ideje M. Emotoa o utjecaju energije na vodu („Poruke skrivene u vodi“), kako te spoznaje sastaviti u jednu kratku radionicu i otvoriti prostor za njegovanje tog odnosa u svakodnevnom užurbanom životu.
Na vlastitoj radionici, vratila sam osjećaj instinkta koji mi je bio glasniji od uma i bilo se fenomenalno prepustiti tijelu da me vodi. U jednoj vježbi gdje smo se kretale zatvorenih očiju oslanjajući se na senzore naše kože, trebale smo vidjeti kako se osjećamo kada se susretnemo sa drugim tijelom (ne znajući na koga smo naišli). Otkrila sam koliko nam je taj ljudski kontkat prirodan i topao. 80% žena s radionice je dijelilo moj osjećaj- kupale su se u dodirima i osjećale se kao da su „doma“, podržano i sigurno. Zar nije neobično osjećati se kao doma na mjestu gdje si prvi puta, osjećati se podržano od ljudi koje ne poznaješ te osjećati se sigurno negdje gdje nisi doma niti među poznatim ljudima. Neobično, a tako prirodno i instiktivno. (ostalih 20% sudionica je doživjelo osjećaj nesigurnosti i nisu su uopće upuštale u istraživanje već su se držale svog kutka i zapravo čekale da zadatak završi)
Koliko nas može reći da se osjeća sigurno izvan svog doma? A doživljaj tijela govori upravo suprotno- kada bismo se prepustile instiktu našeg tijela, točno bi znale kako, kada, s kim i koliko u vezi bilo čega u životu.
Što se dogodi kada se stvori poštovanje u tom odnosu tijelo-ja? Tada sam otvorena za slušanje potrebe vlastitog tijela, tada znam da mi šalje signale i slušajući ih (te odgovarajući na njih) to postaje ljubavna komunikacija. Ljubavna komunikacija znači zdravlje, znači osjećaj vlastite vrijednosti i samopoštovanja, znači sreću.
Dovoljno se upitati - što mojem tijelu sada treba? I potpuno je u redu krenuti od početka - aha, osjećam glad, idem uzeti nešto za jelo, pa do toga, što bi bilo dobro za moje tijelo? (super je znati razliku između - jedem očima i umom ili jedem iz potrebe) Do traženja potrebe ispod te površinske... aha, mom tijelu treba opuštanje jer sam pod stresom, trebam opustiti svoj želudac koji je stisnut danima od briga i obveza, te doslovno svjesno opuštati trbuh i disati.... Do toga da jednog dana možemo uspostaviti komunikaciju na potpuno novoj razini - aha, kaj veliš tijelo, ova ponuda nije za mene? Osjećam da mi signaliziraš nemirom u tijelu, itd....
Zašto je to tako? Zato jer tijelo nije „jedan dio nas“- ono je nedjeljivi dio nas koji je isprepleten našim emocijama, mislima i sva ta energija živi upravo u tijelu. Komunikacija tijelom nije samo odgovaranje na njegove potrebe nego upoznavanje samog sebe. Svi vaši preci žive u vašim stanicama. Nije li divna činjenica da je jajašce u kojem ste začeti stvorena u vašoj majci dok je ona još bila fetus u utrobi svoje majke?
Obraćajući pozoronost na potrebe tijela i odgovarajaući na njih,  rađa se poštovanje i ljubav. Postajemo mekane i otvorene- mekane za ljubav i otvorene za nove spoznaje. Počinjemo naslućivati svoje potencijale... kao žene, majke, ljubavnice, kao ljudsko/božanska bića. 


 

 

 Učim se plesu, ples me uči
                 (21.08.2015.) 

 

I to je jedan divan put sa mnogo mogućih puteljaka.
Sve više osjećam da je ples moje prirodno stanje, ples je mjesto i trenutak u kojima najviše osjećam sebe, u kojima se ogoljujem, ljusku po ljusku, skroz do onog magičnog zastrašujućeg mjesta u kojemu gubim kontrolu da bih se u tom gubitku istovremeno i pronašla.
Nekada, zapravo vro često, ples je bio jedino što sam u tome trenutku za sebe mogla napraviti, jedino za što sam zaista u srcu znala da je moja istina i da me veseli, kad se sve ostalo rušilo oko mene i kada mi se činilo da je sve lažno.
Jer ponekad je pokret jedino što možemo napraviti, da ne zapnemo previše na jednom mjestu, tužnom ili sretnom, jer poanta je uvijek ići naprijed, ići i učiti, a puno je ljepše ići naprijed plešući nego hodajući.
I tako mi je drago da zbog velike doze prisutnog srama nisam odustala..od plesa..od sebe.
Na tjelesnoj razini nakon plesa osjećam se čvršće, prisutnije, slobodnije, otvorenije, samopouzdanije, seksipilnije i ženstvenije.
Imam se potrebu pokazati, ne želim se više skrivati zbog naučenog uvjerenja da su skromnost  i poniznost vrline. Vrlina je biti hrabar i imati vjere u sebe.
Naučila sam da svatko ima svoj ples, svoje jedinstvene pokrete i da za svakoga postoji mjesto „na pozornici“, i ako si autentičan nema onog boljeg i goreg.
Naučila sam da imam u sebi snagu, moć i prkos koje skrivam duboko u sebi i ne priznajem ih,ali koji uvijek čudesno uskrsnu i moji su vjerni pokretači kada negdje zapnem.
Naučila sam da su sve usporedbe s drugima nebitne i da je svaka samokritika nepotrebna te da je jedina bitna usporedba današnje sebe sa sobom od jučer, kao vrsta samoanalize sa svrhom učenja, nikako umanjivanja sebe.
Naučila sam da glazba i ples otključavaju sva srca, a kad su ona otvorena život može slobodno teći.
Život kao ples.
autor teksta: Marija (član alldancea)

 


 

 

 Zašto bi se žene trebale slikati... gole?
(20.08.2015.)


Koliko stoljeća su žene forsirane da izgledaju i ponašaju ovako i onako, da dan danas rijetko koja žena uopće poznaje svoje vlastite „estetske ideale“ jer za njih čovjek naprosto nema vremena. Dok „natjeraš“ tijelo (kroz rigorozne dijete, bulimije, anoreksije, liposukcije, silkone, zatezanja..) da se uklopi u trenutni standard i ugura u aktualnu modu, tko bi zaista imao vremena osluškivati sebe.
Zato, u inat svim tim pritiscima društva na žene, u ime slobode da budemo kakve god se osjećamo da smo same sebi najljepše, u ime ljubavi prema vlastitom srcu, tijelu, integritetu, mislim da bi svaka žena trebala imati poštenu akt fotografiju sebe koju bi držala na nekom posebnom mjestu u svom domu. Ne zato da se pokloni „kultu tijela“, već da se pokloni sebi boginji i da je ta fotografija podsjeti da svaki dan bira djelovati iz najljepšeg dijela sebe- onog autentičnog, ispunjenog ljubavi.
To je razlog zašto smo fotograf  Ratko Mavar i moja malenkost zaplesali u Body art photo projekt koji ima za cilj razbijanje predrasuda i otkrivanje vlastite ljepote unatoč svim nesavršenostima. Ponosna sam reći da je projekt Body art photo krenuo upravo sa mnom, zatim s polaznicama plesne radionice Boginja, nastaviti će s nekima od vas koje upravo čitate ovaj tekst, a nadam se da neće nikad završiti. Jer puno je žena koje bi voljele proslaviti svoju ljepotu (pa čak i one koje ne misle da su lijepe, ali osjećaju da jesu) svaka zaslužuje pažnju, a tek će se hrabrije javiti.
   Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
            Za više info i fotki klikni na fotografiju 
Napisala sam ranije da je projekt počeo sa mnom, i to čak prije nekih 6 godina. Tada se rodila ideja u Ratkovoj glavi, a u mom srcu se rodila želja da pokažem „cijelu“ sebe. I pritom ne mislim na „sve dijelove svog tijela“, već na cijelu Sebe, uključujući i one dijelove koje sam tako vješto skrivala pred drugima- strahove, nježnosti itd. Ali i one najljepše dijelove koje sam jednako tako skrivala – svoju ljepotu. Iako je iza objektiva bio moj suprug, on tada nije bio „moj suprug“, prvi puta sam ga doživjela u njegovoj profesiji- siguran, miran, topao, navodio me tehnički gdje da se krećem i ubrzo je to postao doslovno ples između njega i mene, naša zajednička kreacija koja se pretapala iz jedne slike u drugu. Sa svakom novom idejom sam bila više „u sebi“. Osjećaj je bio fenomenalan! Ratko je zapravo su-vodić koji te drži za ruku i daje ti osjećaj sigurnosti da se možeš potpuno prepustiti samom sebi.
Oni koji me znaju, znaju i da ne znam pozirati, bez obzira što se cijeli život bavim plesom, kad mi netko uperi kameru u facu automatski se ukipim. A to isto su mi rekle i žene koje su stale pred njegov objektiv- imale su strah od „poziranja“.  S Ratkom to jednostavno nestaje- to je ta ruka koja te drži cijelo vrijeme i daje dovoljno sigurnosti da zaboraviš na sve svoje nesigurnosti te uploviš u Sebe.
Zato bih i rekla da je ovaj projekt definitivno terapeutski. Nakon fotkanja osjećala sam puninu u srcu i ponos. Tada je nastala izložba „Tijelo i duh“ na koju sam jako, jako ponosna. 

 
Iskustva drugih žena možete pronaći ispod ovog teksta. Nadam se da će vas ohrabriti da se i same prijavite. Jer to zaslužujete. Jer ste predivne takve- niske, visoke, široke i uske, s više ili manje celulita i svim ostalim stvarima koje zamjerate ili volite na sebi. Želim vam iskustvo i doživljaj da se stavite u centar pažnje, želim vam iskustvo da se razodjenete i jednostavno znate da nema ništa zanimljivije i ljepše na vama od vas samih. Da ništa ne trebate učiniti da bi bile „ljepše“, već samo opustiti se i dozvoliti drugima da vas "vide".
Iako smatram da je prihvaćanje i voljenje svog tijela vrlo bitna stavka u životu svake žene, ovaj projekt volim ne zato da se poklonim „kultu tijela“, već da se poklonim sebi boginji i da me ta fotografija podsjeti da svaki dan biram djelovati iz najljepšeg dijela sebe- onog autentičnog, ispunjenog ljubavi. 

Vaša boginja Petra 

 

Sram ili neka vrsta nelagode koju sam osijećala prilikom izlazaka pred objektiv je vrlo brzo nestala...gotovo odmah! Najviše me je fascinirala činjenica da sam se gledala i zapravo osijećala potpuno  obučenom...nije bilo razlike u tom smislu. Prvi put sam pred sobom i sa sobom imala tijelo, moje tijelo! Tijelo koje zaslužuje moje poštovanje, ljubav i zahvalnost! I takvog sam ga, obogaćena novim iskustvom, u zagrljaju "ponijela" kući. :-)
Sanja

Obzirom da sam svjesna koliko se tijelo i fizička ljepota mogu transformirati u trenu, odlučila sam ovjekovječiti sebe. Vodilja mi je bila moja unutarnja snaga srca i uma. Želja da u rukama imam otisak sebe u nekom vremenu je bila neopisiva.Nikakav strah i nikakva sputanost nisu bili prisutni. Pustila sam sebe iz sebe za sebe izlazeći iz  okvira nametnutih nam pravila. Granice su postavljene da se pomiču, ja sam ih uz pomoć tebe i Ratka i te kako pomakla.
Tanja V.

 
Jedan drugi fotograf me upitao kako sam se uopće odlučila za ovakve kadrove, jer da se on nikada ne bi usudio ni pitati za takvo što. Istina, da me upitao bi li mu htjela pozirati gola, rekla bih da ne. Jer u ovoj priči nije važan on, nije važna poza niti je važna golotinja. Važna sam ja. Želim li se zaljubiti u sebe, u svoje tijelo? Želim li  samopouzdanje do neba? Da, to želim!
Dok mi je u trudnoći tijelo divno bujalo svom svojom ženstvenošću, par mjeseci nakon poroda potpuno se osušilo. Vješalica na kojoj visi salo, tako sam se osjećala. I baš sam zato stala pred fotoaparat. U početku mi je bilo malo bed, ali kada sam se opustila, zaista sam uživala. Bilo je potpuno u redu što je moje tijelo upravo takvo kakvo je. A kada sam vidjela fotke, shvatila sam da ono uopće nije toliko loše. Zapravo, savršeno je.
Iskustvo fotografiranja samo po sebi i fotke kao rezultat moćno su oružje koje mi na samo jedan pogled daju osjećaj samopouzdanja, moći, ženstvenosti i ljubavi prema samoj sebi. Predivno!
N.N.
 

  


 

  Outanje
(12.03.15.)

Riječ Outanje se koristi kada neka homoseksualna osoba „izađe iz ormara“ i obznani svijetu da je gay.  (što govori o tužnoj činjenici da je još i dan danas teško probavljivo biti drugačiji)

A što je sa ostalima koji nisu gay? Kako se oni outaju? Jer svi smo mi drugačiji, imamo neke svoje talente, sposobnosti, karakteristike. I kako je u svijetu koji je toliko raznolik uspjela ideja nekog lobija nametnuti zakone ljepote- izgleda tijela, odijevanja, šminkanja, razmišljanja, ponašanja. Zamislite u oceanu među ribama da se neko jato riba sjeti nametnuti ostatku podvodnog svijeta da su samo ribe sa velikim perajama lijepe i poželjne, smiješno zar ne? A nama ipak to uspjeva. Negirati ljepotu različitosti.

Žene su naučile koristiti svoj seksipil da bi sakrile nedostatak samopouzdanja. Neke druge će pak biti zakopčane do grla ili omotane u neutralne boje ne bi li ostale neprimjećene. Kako bi izgledalo njihovo outanje? Pravo pitanje koje se nameće je-  zašto se uopće ljudi „maskiraju“ ili zašto žele biti neprimjećeni? Zato da se zaštite od povreda, od „odbacivanja“: „Jer ovako sam Ja odlučila da neću pokazati svoj seksipil i lakše ću živjeti s tim da ga ne pokazujem, nego da ga pokažem i da mi netko kaže- vidi kakva je! i da se osjetim odbačenom.“

Zamislite svijet u kojem žene vole svoja tijela, slave svoje različitosti, uživaju u sebi i ne znaju drugačije nego „dijeliti“ sebe.

Ajmo iskoristiti te iste „nametnute zakone ovoga i onoga“ da bi iste porazili. Ajmo odjenuti „najprovokativniji“ kostim, stati u njemu čvrsto na visokim petama i zaplesati tako jako, da nam se bokovi tresu još danima nakon toga.

  • Ajmo poraziti strah i odbacimo taj isti kostim zato jer nam ne treba da bi bile zavodljive i prokleto seksi.

Dođite na „Boginju“ i outajte se! 

 


 

 Tko je Boginja?


Povodom radionice koja će se održati idući vikend, želim vam približiti njenu ideju.

Inače se trudim izbjegavati takve „pretenciozne“ pojmove, izraze, ideje. Evo zašto sam odabrala da se ova radionica zove Boginja. I da, pišem je velikim slovima.
Boginja je onaj mudri glas, mir u nama, spontana inspiracija i divlji, nesputani vjetar. Boginja je sloboda. Ona zna da Jest.
Putovati ćemo do nje preko nekoliko „prijevoznih sredstava“ – naše snage/moći, senzualnosti/seksualnosti i tjelesnosti. Odabrala sam baš ta prijevozna sredstva jer često su ona izvor frustracije a ne slavlja života.
Ideja svih mojih radionica, a i samog tečaja je izlazak iz svakodnevne rutine i ulazak u vlastiti svijet koji se događa ispod površine kože. U svijet fizičkih i osjetilnih doživljaja. Tu se krije život koji me zanima i s kojim želim biti u interakciji.
Što se događa kada utišam buku u glavi i fokusiram se na tijelo, na udah/izdah, na ovaj trenutak sada i ovdje. Prvo sam bila „činitelj“ a sada sam postala „promatrač“. Promatrač je onaj koji je izrazito važan u dvorani. Tijelo i doživljaji su glavni akteri (plesači, skretničari i vodiči puta), a naš um- promatrač i daktilograf. Ono što promatrač mora napraviti je dozvoliti tijelu i doživljajima da imaju glavnu riječ, a to nije nimalo lako. Svatko tko je probao zna koliko je izazovno pustiti kontrolu, prepustiti se sebi u trenutku i dozvoliti da spontano iz nas izlazi što god se želi „pokazati“ u tom trenutku.
Normalno je da će se glava uključiti, da će uletavati misli tipa „jel okej da se ovako izrazim? Hoću li previše reći o sebi? Izgledam li smješno dok se ovako krećem?“ i potreba za filtriranjem izražavanja ne bi li bili više primjereni a manje čudni. Važno je kad skužimo da smo „ispali“ iz promatrača, vratiti se unutra.
Puno je slojeva ispod „površine kože“. Ako je „površina kože“ metafora za ogradu koju smo sagradili da bi se zaštitili od povreda, jasno je da se iza nje kriju naše rane, uvjerenja, obrasci ponašanja ali i naša ljepota i autentičnost. Zato je jasno da treba promatraču hrabrosti dozvoliti da ga vode doživljaji i tijelo. Izložiti se nije lako. Ohrabrujuće je znati da je nagrada za to veličanstvena. A to je susret sa svojom vlastitom ljepotom i posebnosti.
Ideja radionice je da doživimo slobodu izražavanja naše snage u obliku kojem god je želimo iskazati, slobode iskazivanja naše senzualnosti točno onako kako je osjećamo u sebi (što često nema veze sa onim kako je prikazujemo na van) te sloboda ljepote bivanja u baš ovim tijelima koja imamo, ovakva kakva jesu u ovom trenutku sada.

Radionicu vodim ja, koja sam je i smislila, ali ćemo je stvoriti zajedno, vi i ja. Svaka osoba ostavi svoj neponovljivi, unikatni trag bez kojeg radionica ne bi bila takva kakva je.  I zato vam unaprijed veliko hvala što sa mnom stvarate alldance, dobrodošli! 

ps.s galeriju fotografija s ove radionice možete pogledati ovdje

 


 Plesom do zvijezda

petak, 21.studeni 2014.

Neki dan sam pisala za jedan portal o utjecaju plesa na psihu i tijelo, o stvaranju i o tome gdje nas ples sve može odvesti. Bila bi šteta da i sama ne objavim članak :-) :

Netko je rekao da je umjetnost direktan način komunkacije s Bogom. I aposlutno se slažem s tim. Kada se potpuno predate činu stvaranja, ulazite u zonu gdje vi i to što stvarate postajete jedno. Kada slikam, moja ruka je most između mene i slike i ne znam otkud kreće poticaj, da li je slika već postojala a ja ju samo „precrtavam“ ili zaista ona dolazi iz mene kao moja kreacija. U tim trenucima ja sam jedno sa kreacijom koju stvaram i  dobro naoštrim vid (ako slikam) ili osjetim tijelo(ako plešem) i kao neki daktilograf  materijaliziram nešto što već postoji negdje.

Kada pustim muziku (a nije da mi je potrebna muzika da budem inspirirana za ples) i prepustim se svom tijelu da me vodi, događa se ista stvar: zaronim u tu svoju zonu iz koje uvijek isplivam sa novim spoznajama o sebi i svijetu.

Pa gdje nas sve ples može odvesti? Najkraći odgovor je: do svemira i nazad!

Krenimo od fizičkog. Ples gradi predivne mišiće na tijelu- one duguljaste i vretenaste (za razliku od bildanja gdje se pumpaju). Razvija fleksibilnost cijelog tijela što smatram jednim od bitnijih stvari za pokretljivost čovjeka i njegovo opće stanje. Tijelo je aktivno i živo. Takvo tijelo će potaknuti i uspavani duh na malo više preuzimanja rizika u životu. Biti će svakako lakše obavljati svakodnevene obaveze u tijelu koje leprša. Za takvo tijelo nije uvijet biti mlad. Inače, ne ubijaju nas godine nego umor kojeg skupljamo i osjećaj odgovornosti kojim natovarimo teret na leđa te se  s vremenom sve više grbimo. Ples nas vraća u našu vertikalu, da stojimo postojano na našim stopalima čvrsto na zemlji a glavom visoko prema nebu, ali ne u grču, već samo istegnuto, ispruženo. Onako kako bi i trebali hodati, uspravno. Kao da je cijeli svijet naš i kao da se ničeg ne bojimo.

Naša psiha utječe na tijelo, na zdravlje i držanje. Tako možemo i obrnuti proces, da preko tijela utječemo na naše psihičko stanje. Teško vam je? Šef vas je iskritizirao? Uspravi se. Osjeti svoja stopala kako čvrsto stoje na zemlji- stani na cijela stopala, onako raširih ih i utabaj ih u zemlju. Izvuci vrat i spusti ramena prema dolje, a glavu digni prema naprijed (ne gore nego prema naprijed jer želiš vidjeti gdje ideš, zar ne?) i sada reci, kako ti se čini ta ista kritika koju si dobila?

A psihički benefiti plesa... eeee napisat ću ih samo nekoliko jer nema dovoljno stranica da ih ispišem sve. Kako svaki savladani plesni pokret/okret gradi samopouzdanje.... Najčešće dolaze žene koje se unaprijed ispričavaju jer imaju dvije lijeve noge, a nisu ni u formi. Kad one svladaju neki malo kompliciraniji pokret ili kad skuže da i nije tako teško vrtiti piruetu... razvuče se osmijeh od uha do uha, pravi ponosan osmijeh.

Ples nas uči riskirati. Kad preuzmemo rizik i svladamo neku granicu, mi rastemo. Osjećamo se bolje, sigurnije u sebe, shvaćamo da možemo više i bolje.

Ples nas uči osluškivati sebe, svoje tijelo. Tijela su nam predivna i šteta što ih uglavnom ne doživljavamo tako. Tijela su savršeni instrument za sve doživljaje bez obzira na fizičke neodstatke. Za ples vam čak ne trebaju ni noge. Plesač, pravi plesač (koji nije nužno profesionalac već osoba koja se zna prepustiti sebi u plesu) voli svoje tijelo i zahvalan mu je.

Uči nas komunikaciji s drugim ljudima- lakoći plesne komunikacije. Vrlo često se stvaraju nova prijateljstva.

Potiče našu kreativnost i pomaže nam otkriti naše potencijale.

Ples će razbuktati našu strast, strast će nam pomoći da se još više odvažimo i više se unesemo/iznesemo.

A to je nekako poanta svega, zar ne? U cijeloj toj svakodnevnoj žurbi ne zaboraviti na svoje strasti, znati što želimo i što nas veseli, znati da odvajati vrijeme za sebe je nužnost a ne privilegija. Život je jedan,  zašto ne proplesati kroz njega sa osmijehom na licu i lakoćom u stopalima? 

 



 I u trećem tromjesečju se u dvorani preobrazim u plesača
petak, 23.kolovoz 2013.  

trudnica

Divan je taj trenutak kada žena otkrije onaj plavi plus na testu za trudnoću, pogotovo ako je planirana i željena.  Ispred nje je uzbudljivih i promjenjivih 9 mjeseci.

Ja, koja se bavim tijelom i plesom, koja misli da prilično dobro poznaje svoje tijelo i načine na koje ono reagira, bila sam iznenađena. Odjednom, tijelo je dobilo svoju volju i mijenjalo se i oblikovalo iz dana u dan. Shvatila sam da je ovo ipak neko „drugo“ stanje i umjesto da pokušavam kontrolirati situaciju, bolje da je upoznam i  iznova počnem otkrivati svoje tijelo i njegove potrebe.

I ne samo to, primjetila sam koliko se trudnice međusobno razlikuju, koliko različite simptome imaju, drugačiji ritam tijela, ritam promjena, tijelo im se drugačije oblikuje... zapravo zadivila me činjenica koliko smo različiti.

Postoji ta temeljna potreba da se uspoređujemo, ispitujemo jedna drugu, promatramo se i onda procjenjujemo gdje smo mi u odnosu na... ovog ili onog, na prosjek itd. I to stalno radimo! U svemu.

Prošla mi je misao kroz glavu- kada bi barem više vremena proveli osluškujući sebe a manje trudeći se uklopiti u standard. Ja to već radim na plesu, kao voditelj, vodim ples na svoj način, kroz vlastite ideje i osjećaje i upravo to želim prenjeti polaznicima: osluškujte sebe, jer nema ljepšeg pokreta od onog autentičnog.

Tako sam odlučila i ovo svoje novo, neistraženo stanje (trudnoću) preusmjeriti u slavlje svoje različitosti i staviti fokus na istraživanje svojih potreba a smanjiti fokus sa onoga što piše na internetu i što mi savjetuju prijateljice, tetke, suradnice, pa čak i nepoznate osobe. (pritom ne mislim da niti jedan savjet nije dobar, već da je važnije prije slušanja savjeta znati gdje si ti)

Odredila sam si termine i krenula trenirati samu sebe. Ponosno izjavljujem da nisam propustila niti jedan termin, niti zbog velikih vrućina, niti zbog umora, niti zbog natečenih nogu na kojima sam jedva stajala.... zato jer sam već nakon prvog sata shvatila koliko puno od njega dobivam – i fizički i psihički. Nakon treninga izlazim iz dvorana osvježena, lagana i sretna, još jedan centimetar bliža sebi.

Kako to izgleda na satu? Sad ću vam opisati.

U dvoranu dolazim napetih listova i natečenih stopala, s ogromnim trbuhom te generalnim osjećajem da sam jedna velika lubenica kratkog daha. Zatim pustim laganu muziku,  legnem na pod i zaklopim oči. Što želim danas? pitam se. Želim osjetiti lakoću kretanja. Prvo osvjestim svoje tijelo na podu, svaki dio tijela koji dotiče pod, osjetim svoju težinu, opuštam se. Zatim osvjestim područje maternice, osluhnem što radi moja beba i osvjestim nas kao jedno biće (trenutno smo dva tijela u jednom) jer nekako i nju želim uključiti u svoj pokret. Sad postajem spremna za kretanje. Krećem se lagano i tečno, osvješćujući kako mi se težina prebacuje obzirom na pokrete. Kada uhvatim svoj ritam kretanja, tada se prepuštam i glazbi. Događa se ples i odvodi me na neko drugo mjesto gdje mi srce sretnije kuca J

Nakon plesnog rituala krećem sa vježbama učvršćivanja mišića leđa, ramena, ruku, guze i nogu te na kraju nezaobilazno i prijeko potrebno – istezanje. Već u sredini treninga osjećam kako mi stopala postaju živahna, noge manje napete a do kraja treninga sam kao leptirić koji sretno odleprša iz dvorane.

Ne mogu reći je li važniji ples ili sami trening, jer oboje daju jako puno i različito. Kroz ples najlakše osjetim lakoću svog tijela, najlakše doplešem do dubljih dijelova sebe zbog kojih mi se osmijeh razvuče kroz cijelo tijelo. A kroz trening osjećam koliko tijelu godi biti fit i pokretno, aktivno, fleksibilno... naprosto obožava takvo stanje.

Vježbale sa mnom ili na nekom drugom mjestu, drage moje, dozvolite si radost treninga! Tijelo će vam biti zahvalno, spremnije za sam porod, osjećat ćete lakoću kretanja čak i kada postanete velike pred sam kraj trudnoće.... naprosto, biti ćete zadovoljnije. 

 

 


 Nagradna igra
utorak, 27. prosinac 2011.

Nema ništa zabavnije od ljudi koji vole igru i izazove! Pa krenimo!

Zapravo zadatak je vrlo jednostavan. Ples je neverbalna komunikacija i to je ujedno i jedino pravilo ove igre. Ples je svugdje oko nas, apsolutno sve pleše!!! Ako pogledate ljude koji užurbano hodaju, samo utišajte buku u svojoj glavi i prizovite neku muziku, kakav prizor sada vidite? Ja želim vidjeti što vi vidite. Dakle, svi imamo mobitele, fotoaparate, papir i boje.... poanta je da primjetite ples oko sebe i snimite ga ili uslikate ili oslikate, možete snimiti i sebe u plesnom zanosu, važno je jedino da nam probate prenijeti djelić atmosfere svoje inspiracije. Naravno, pobjednik je onaj koji skupi najviše vaših lajkova.

Nagradna igra traje do 20.01.2012 do 17h. što vam daje dovoljno vremena za realizaciju. Nagrada je mjesec dana tečaja po vlastitom izboru u Alldance studiju. Opustite se, razigrajte se i primjetite kakvi plesovi se plešu u vašoj okolini ili jednostavno kakvi plesovi se plešu u vama. Sretno!!!!!

Svoje uratke šaljite na naš Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. i mi ćemo ih dizati na plesopis (trenutno je to jedina tehnička opcija). Radove dižemo i skupljamo do navedenog 20.01.12 a nakon toga otvaramo glasanje koje će trajati tjedan dana. O svemu ćete biti još detaljno obaviješteni.

Eto i izbora!!!

 

Highslide JS
"dancing for the sun"
Highslide JS
"ples u letu"
Highslide JS
"rasplesani kipovi"
Highslide JS
"susret ispod površine"
Highslide JS
"may I have this dance"

na vrh


 Improvizacije, plesni zadaci....
ponedjeljak, 19. prosinac 2011.

Poseban dio svakog sata zauzimaju plesni zadaci. Smatram ih vrlo bitnim za razvijanje osjećaja sebe - svog tijela i interakcije tog svog tijela sa okolinom- drugim plesnim partnerom, podom, rekvizitom itd.. Mogućnosti plesnog zadatka su neograničene- kolika je i mašta.

Što sve možemo doživjeti i spoznati prepuštajući se vodstvu unutarnjeg bića je čista čarolija i nerijetko gledajući plesače kako izvode svoje plesove krenu mi suze od ljepote.

Suprotno očekivanjima, te plesne zadatke u većini slučajeva prije savladaju ljudi koji se prije nisu bavili plesom i to upravo iz razloga jer nisu opterećeni ljepotom plesnog izvođenja nekog pokreta.

Samim tim mogu reći da je lakše otplesati zadanu koreografiju, a veći je izazov upustiti se u improvizaciju (koliko god slobodna ili zadana bila).

Što plesače motivira na pokret? Sve što čovjeka može inspirirati! To može biti muzika, dodir vjetra, šum mora, miris proljeća, umjetnička slika... osjećaj zaljubljenosti, usamljenosti, zavodiljivosti... bilo što.

Muzika lijepo zaokružuje i nosi ples ali nije nužna, dapače.

Što se tiče povijesti improvizacije možemo reći da nam ju je donijela Isadora Duncan, a nakon nje su se mnogi plesni umjetnici bavili tom temom istraživajući je kroz neke svoje ideje, zamisli. Primjer je Martha Graham (1894-1991) koja je tragala za stilom koji bi bio u osnovi ljudske prirode i prilagođen suvremenom životu. Njeni pokreti su se bazirali na kontrakciji i opuštanju tijela. Ili Steve Paxton koji je stvorio novi oblik improvizacije: kontakt improvizacija. (bit će prilike da još o svemu detaljnije pišemo)

 

Zadatak koji su dobile Maša i Anita (iz videa) je osjetiti partnera, biti sa njime u neprekidnom kontaktu te pronaći zajednički ples bez zrcaljenja (imitiranja pokreta jedna druge). Koliko su bile uspješne uvjerite se sami. Video se nalazi na dnu stranice.

S vremena na vrijeme provjerite naš YouTube kanal i pogledajte nove uratke...

na vrh

 

 

na vrh

 

Video sadržaj

Napiši komentar

Molim upišite sva obavezna polja označena zvjezdicom (*).
Dozvoljena je uporaba HTML koda