Plesopis

  

- Sloboda ili strah (24.06.18.)

- Izraz ljubavi prema sebi (18.05.18.)

- "Jednostavno" nikad nije jednostavno (11.05.18.)

- Centar pažnje (09.05.18.)

- Zvijezde koje smo rođene biti (03.05.18.)

- Ne moraš sve sama (01.05.18.)

- Zagrljeni mrak (25.04.18.)

- Tijelo. Pa žensko. (13.04.18.)

- Dovoljno jaka da budem slaba (06.04.18.)

- No man's land (01.04.18.)

- Missing Self (27.03.18.)

- Kriva  (21.03.18.)

- Povjerenje (12.03.18.) 

Jednostavnost predaje (09.03.18.)

- Lose yourself (02.03.18)

Note to myself (25.02.18.)

- Tango (23.02.18.)

- Reci Da (16.02.18.) 

- Ljubav prema sebi (07.02.18.)

- Oh, but my darling, what if you fly? (31.01.18.)

- Na visini zadatka (28.01.18.)

- Fokus (25.01.18.)

- Slojevi (18.01.18.)

- Snažna žena (12.01.18.)

- Ples na kiši (08.01.18.)

 Svetica ili kurva (03.01.18.)

- Gemišt (22.12.2017.)

Otpleši čežnju (06.12.17.)

Djevojčica u ženi (24.11.17.) 

Upali se (21.11.17.)

 -Strah od prepuštanja (13.11.17.)

- Ženski ego vs Senzualnost (05.11.17.)

 -Ne želim biti savršena, želim biti prisutna (18.09.17.)

- Što se zapravo događa na satovima Chair dancea? (23.02.17.)

- Mudrost ženskog tijela (25.02.2016.)

Učim se plesu, ples me uči (21.08.2015.)

 - Zašto bi se žene trebale slikati... gole? (20.08.2015.)

 - Outanje (12.03.2015.)

 - Tko je Boginja (06.03.2015.)

 - Plesom do zvijezda (21.11.2014.)

 I u trećem tromjesečju se u dvorani preobrazim u plesača 

 - Improvizacije, plesni zadaci.... (19.12.2011.


 

Sloboda ili strah

 photo by Ratko Mavar

Jesi li ikad razmišljala o zraku kojeg udišeš? O atmosferi, gustoći, sadržaju istog. Misli koje udisajem uvlačiš u sebe. Njihova energija koja oblikuje napetost ili opuštenost u tvojim mišićima. Pa u odnosu na to dišemo plitko i stinusto ili duboko i otvoreno.
Jer želimo primati.  I jer se često bojimo.
Zrak puštam u svoju nutrinu. Ne može osobnije nego doslovno pustiti nešto u sebe. Moram disati. Znam. Ne želim se otrovati. Ni krivim ljudima, ni lošim događajima, ni nesretnom sudbinom.
Čuvam ono neobranjivo u sebi, podložno krvarenju i boli. Podložno i najvišim ferkvencijama zahvalnosti i ljubavi.
Pa oprezno dišem. Da ne udahnem krivo. Da ne udahnem loše. Dišem oprezno, plitko, stisnuto, čuvajući svoju neobranjivu nutrinu.
Pa se pogrbim ni ne primjećujući. Cijelo tijelo reagira i odgovara na disanje.
Samo odjednom primjetim da me počnu boljeti leđa. I pogledam se u ogledalo. I vidim sve.
Mogu vratiti cijeli film unazad... sve do prvih misli koje su počele sitskati moja pluća.

Jesi li ikada razmišljala o zraku kojeg udišeš? O njegovim potencijalima, sposobnostima i darovima. Kad mu se otvoriš, kada ga pustiš slobodno u sebe kako širi tvoja pluća, tvoje srce. Kako cijela prsa krenu vibrirati i širiti se... I kako te gane taj trenutak jer ga cijelo tvoje tijelo prepoznaje kao istinu.
Istinu da si mnogo veća od onog što često misliš i osjećaš. Da si mnogo šira od horizonta kojeg možeš uhvaiti pogledom. I mnogo dublja od dubine svojih strahova.
Pa mi se cijelo tijelo uspravi i glava digne, a prsa rašire, ni ne primjećujući. Samo odjednom osjetim kako mi je korak postao lagan i poletan, a oči hvataju nove horizonte.
I pogledam se u ogledalo. I vidim sve.
I mogu vratiti cijeli film unazad... sve  do prvog udaha kojeg nisu pratile misli, a koji je pustio slobodu u moja pluća. 

Što želiš disati... slobodu ili strah? Zato pitam jesi li razmišljala  o zraku kojeg udišeš. Da te podsjetim da od tuda sve kreće. Tu se kroje događaji koji će te zadesiti, a ti ih kasnije nazivati sudbinom. Probaj odmah sada, udahi potpuno slobodno. Opusti sve mišiće, opusti tjeme i čelo i utišaj misli. I tako opuštena udahni i osjeti kako zrak slobodno ulazi u tvoja pluća- bez otpora, bez stiskanja, bez straha... I vjeruj svojem tijelu koje se želi raširiti i dozvoli mu. Pusti mu da te vodi. Rastegni se u ritmu disanja onako kako ti tijelo nalaže. Pokreni se. Neka te odvede u pokret. Zapleši. Valjaj se, mazi se, širi se.. u ritmu svog daha. 

Petra

 


 

Izraz ljubavi prema sebi

 photo by Petra Seitz

Ako sve što radim nije izraz ljubavi prema sebi, zašto to radim?
Perem zube i razmišljam što sve moram obaviti i kada ću ukrasti vrijeme za pisanje. U tom trenutku skužim oblak obaveza koje imam i gustu maglu i već mi nije jasno kako ću ukrasti to vrijeme za sebe. I pitam se- ako to sve što radim nije iz ljubavi prema sebi, zašto to radim? Kako sam uspjela pretvoriti stvari koje volim u svoju obavezu? Zašto čak i pranje zubi ne bi bio iskaz te ljubavi. Pa umjesto brzopoteznog trljanja keficom o zube, samo usmjerim misli da je to upravo što radim za zdravlje mojih zubi. Da budu zdravi i bijeli. Da činim to iz ljubavi prema sebi, a ne iz  moranja. Da činim to ZA (zdravlje, ljepotu)a ne PROTIV (karijesa, pokvarenih zubi itd).
Opustiti ću se kada... završim tu i tu obavezu, kad odem na godišnji, kad ... a onda opet na godišnjem imam drugih obaveza koje trebam i planiram već dugo napraviti itd.
Kad to točno Ja dolazim na red? Kad stavim dijete na spavanja (iza 22h) kad odradim sve kućanske poslove .... Kada?
Šta bi bilo da jednostavno stavim sebe na prvo mjesto. U fokus. U centar zbivanja. I činim sve što činim- iz ljubavi prema sebi. Da mi ostane dobro i lijepo, da sačuvam zdravlje i ljepotu, da uživam u životu. I kroz izvrašavanje obaveza.
Sve je stvar u pristupu. Jeste li ikad razmišljali o tome? Taj pristup je energija kojom se oboja naš dan, naš osmijeh. Pristup je ono što ispuni naše srce na kraju dana. Što ostane? Kad legneš u krevet i prije nego utoneš u san. O čemu razmišljaš, o čemu maštaš? Gdje si tada? Za čime čezneš? Koja emocija te vodi u san?

Toliko sve uzimamo zdravo za gotovo, a najviše sami sebe. A smrtno smo uvrijeđeni kad nas partner uzme zdravo za gotovo. Zašto bi nas partner tretirao ikako drugačije nego kako mi tretiramo sami sebe?
Čak se ni ne radi o tome da li je problem u partneru koji nas gotivi ili nama koji smo to dozvolili nego- znamo li i možemo li drugačije?
Ako ja ne znam sebe tretirati kao ljubav svog života kako ću znati dozvoliti nekome drugome da me tako tretira?
Načini na koji nas ljudi treitraju nisu ništa drugo do refleksije odnosa sa samim sobom. Znam da se nekome neće svidjeti to što sam rekla jer automatski vi postajete odgovorni za odnos s kojim nista zadovoljni...
Kako bi htjela da te tretira čovjek tvog života? Razmisli, ispiši... i kreni se tako ponašati prema sebi. Nauči samu sebe na ljubav. Pokaži si, otvori se.
Pokaži sebi što očekuješ od drugih.
Često i dobijemo (pažnju/pohvalu/nježnost/potvrdu naše vrijednosti) i koliko god nam bilo drago to doživjeti, nemamo zapravo gdje to spremiti u sebi. Ako nismo navikli svoj sustav od samih sebe na tu istu potvrdu vrijednosti, iskaza ljubavi, nemamo kapacitet niti primiti. Pa se zna dogoditi da jedva čekaš da te prestanu hvaliti  i „izdržavaš“ te pohvale. Jer namaju kamo sletjeti u tebi. Nemaju mjesto koje ih dočekuje s dobrodošlicom.
Da se razumijemo, upće ne govorim o ispiranju mozga s ponavljanjem afirmativnih rečenica u ogledalu.
Govorim o postepenom osvještavanju sebe u trenutku, kad činiš nešto obično, svakodnevno da se samo prisjetiš da to radiš ZA sebe, da kad pogriješiš ne opleteš setom samokritika po sebi nego se uspiješ zaustaviti i reći si- okej, tu sam gdje jesam, učim... (nitko kritikama i vrijeđanjem nije postao sretniji- vjerujte mi, ima puno boljih motivacija od ponižavanja... recimo podrška!, empatija...)
Na kraju dana, što je važno? Sve to što radimo, zašto radimo? Za koga radimo? za koji osjećaj radimo? S kojim osjećajem sebe želimo utonuti u san i probuditi se?
Korak po korak, strpljivo, s ljubavlju i razumijevanjem... osvajam vlastito srce. Suosjećanjem za vlastite probleme, strpljivosti za trenutnu nemogućnost promjene određene situacije (osim mog pogleda na nju) , sa što manje osuđivanja i crnih prognoziranja... a više vjere u sebe. Ne sramljenja svojih  sramova... i najvažniji podsjetnik da sve što radim je iskaz ljubavi prema sebi.. jer ako to nije korijen moje namjere, što god radila, ranit će mene. 

Petra 

 


 

"Jednostavno" nikad nije jednostavno 

 photo by Ratko Mavar

Znate onaj osjećaj kada zahtjevate od sebe više nego možete u određenom trenutku... kad vam se ne sviđaju emocije koje vas preplavljuju u određenim situacijama... kad mislite da bi trebale znati bolje? Kad držite sve pod kontrolom i težite perfekcionizmu? Jer točno znate kako nešto treba izgledati.... Ovo je tekst za vas... <3
Truditi se ispuniti vlastita (ili još gore-tuđa!) očekivanja je kao da uporno kupuješ cipele koje su ti prevelike. Osim što ti ispadaju s nogu, osjećaj je vrlo neugodan, neudoban, neprirodan, opterečujuć, zahtjeva puno energije balansirati i povlačiti se u njima. Tvoja energija nije lagana niti tečna. Nositi cipele koje nisu tvoj broj je prava borba. Ne možeš biti svoja, ni slobodna ni sretna. 
Što misliš da možeš osvojiti kad si u takvom stanju? U takvom stanju možeš jedino biti fokusirana na idući korak da održiš ravnotežu i ostaneš na nogama. Ne možeš vidjeti dalje (a pogotovo više) od svojih stopala. Prevedeno- trudeći se ispuniti očekivanja i biti ta bolja verzija sebe, ne dozvoljava nam da to zapravo i postanemo. Drži nas u grču, nezadovoljstvu onog što već jesmo. A stanje nezadovoljstva nas ne može dovesti u stanje blagostanja i sreće/zadovoljstva.
A mi uporno pokušavamo ispuniti očekivanja... toliko dugo koliko imamo snage. A žene su barem poznate po tome da imaju puno snage i još više upornosti.
Ali ne mora život izgledati tako. Ono što nam naše bake i mame nisu rekle, a voljele bi da jesu- odjebi savršenstvo! Odjebi trud da budeš! I jednostavno budi...
Eh to „jednostavno“ nikad nije jednostavno zar ne? Ono kad kažu „opusti se“ a ti pred napadajem panike :-)
Jednostavno biti- znači priznati sebi stanje u kojem jesi u ovom trenutku sada- potpuno i do kostiju razgolititi se sama sebi- izgovoriti si svaki strah, svaku borbu i neudoumicu s kojom se bakćeš u ovom trenutku. Izgovoriti to na glas i slušati se. Priznati si apsolutno sve.
Ne trebaš biti „posložena“ da bi vodila ispunjen život, da bi živjela svoj maksimum- to nam nitko nije rekao. E pa ja vam/nam sad govorim.  Najdublja životna iskustva sam imala baš u trenucima kada sam bila okej sa svime što nije okej kod mene.
Dakle, kad si izgovoriš svoje trenutno stanje, probaj ne upasti u one stare šablone tipa tješenja- ma sve je okej, možeš ti to i sl... Probaj NIŠTA ne raditi s time. Samo se poslušaj i budi uz sebe. Samo se poslušaj i budi mirna. Bez samoosuđivanja, bez utješivanja, bez umirivanja, bez uljepšavanja, bez kritiziranja... Samo ostani tako uz sebe par trenutaka i osluhni svoje tijelo kako se osjeća (kako si se  osjećala u tijelu  dok si to izgovarala i što se događalo u tijelu nakon toga) Sam taj čin bivanja sama sa sobom u svojim nesavršenostima bez predznaka plus ili minus, daje mogućnost/iskustvo prihvaćanja trenutne situacije. A kada prihvaćamo sebe.... hej.... hej!
To znači biti u svom centru! Biti u svojoj isitni. Biti sa sobom. Tada si najjača, tada si u stanju "sve je okej" iako puno toga još  nije. Tada si i otvorena za nove vidike. Tad vidiš dalje od svojih stopala jer ne gubiš energiju balansirajući u prevelikim cipelama.
Vjeruj mi, svijet ti neće zamjeriti što nisi savršena. Voljet ćete jer si svoja i iskrena. A samo takva možeš i njemu dozvoliti da bude nesavršen- takav kakav je. 

u svoj svojoj nesavršenosti, 

vaša Petra ;-)  


 

Centar pažnje

 photo: privatna arhiva Petre Seitz

Znate onu staru nedoumicu- ako je stablo palo u šumi a nitko nije vidio, da li se to uistinu i dogodilo?
Može li cvijet postojati ako nema nikog da mu se divi/promatra?
A vjerujem i da smo svi čuli za eksperiment koji se vršio (mislim 80tih)  u bolnici gdje su napuštene bebe podijelili u dvije grupe - jednu grupu beba su medicinske sestre dodirivale i stavljale u naručje a drugu grupu nisu ni takle. Pa iako je ta druga grupa beba dobila jednaku količinu hrane kao i prva,  bebe su umrle.
Znači ima nešto daleko bitnije i važnije za naš razvoj/opstanak od zdrave hrane... wow!
Biti viđen, biti primjećen, prihvaćen i prigrljen. To svi želimo i trebamo. Netko će priznati, netko neće. Netko će se očito pokazivati (kroz svakodnevne selfije, glasno izražavanja svojih misli...) a netko će to raditi na suptilnije načine... Netko kroz svoju umjetnost, netko kroz.... Svi kroz nešto.
Vjerujem da je taj fenomen viđenosti usko povezan i sa svrhom zbog koje smo i došli na ovaj svijet. Došli smo da bi djelovali. To je jedna od najdivnijih stvari ljudskog života. Iskustvo tjelesnosti, djelovanja, samorealizacije (realizacije svojih ideja itd) I da, jako nam je bitno to podijeliti sa svijetom.
Postoji i druga strana medalje. Postoji ovisnost. Ovisnost o pažnji. Ako dugo nisam dobila pažnju od drugih ljudi ne osjećam se dobro sama sa sobom i brzo moram smisliti nešto da vratim fokus na sebe.
Suprotnost ovoj ovisnosti je potpuna neposobnost izricanja svojih misli i stajanja u centar pažnje jer bih valjda umrla na licu mjesta da se sve oči upru u mene. Zato nikad ništa ne govorim (da se slučajno ne bih trebala objašnjavati a doslovno zanijemim od straha) i više sam promatrač drugih ljudi (na kraju i vlastitog života)... a čak sam i u stanju naljutiti se i osjećati se izdano od strane prijatelja koji nisu uspjeli pročitati moje misli jer samom činjenicom da sam ih pustila u svoj život, trebali bi znati kakva sam osoba i što mislim?!
U oba slučaja temeljni osjećaj je osjećaj manje vrijednosti koji se manifestira na dva različita načina. U oba slučaja smo robovi i ovisimo o mišljenju drugih ljudi.
Da, smatram da nam je pažnja potrebna. Potrebno je da budemo viđeni, prepoznati, poštivani i voljeni zbog toga kakvi smo. I da ne trebamo zaslužiti tu pažnju konstantim trudom i dokazivanjem.
Umjetnici to najbolje znaju. Njihova djela su njihov svijet, njihove misli, njihove najintimnije ideje... i oni ih pretvaraju u vidljivo! Wow! Krug kreacija nije zatvoren sve dok to djelo nije završilo u rukama nekog drugog tko će iz njega crpiti pak neku drugu inspiraciju itd...
Biti u centru pažnje... Koja asocijacija vam prvo pada na pamet? 
Kada ste zadnji puta bili u centru, želite li to ili vješto izbjegavate?... mogla bih postavljati još sto pitanja... baš zato jer se uz taj Centar pažnje veže puno asocijacija, potreba, boli, ratova, čežnje, ovisnosti itd....
Sjećam se da sam još kao mlada djevojka, negdje u ranim dvadesetima sanjala taj san koji je bio toliko upečtljiv da me njegova energija držala još dugo nakon buđenja. Sanjala sam da sam cvijet u nekom velikom vrtu. Plesala sam drugom cvijeću. Sunce je bilo svjetlo na mojoj „pozornici“. Ali ono što me oduševilo je što su i sva ostala cvijeća bila jednako tako u centru pažnje. Sunce koje nas je sve objasjavalo svojim zrakama je za svakog od nas stvorilo posebno mjesto. To je bio kao neki festival života, sklada i ljepote. Ne znam drugačije opisati doživljaj... ali poanta je bila da svatko od nas ima pravo na svoju pozornicu, na svoj centar pažnje. Da time ne uskračuje nekog drugog (pametnijeg, nekog tko ima više rezona biti na pozornici itd) da time ne zauzima tuđe mjesto ili trati nečije vrijeme... 
Čak bih rekla (tvrdila) da tratimo svoje vrijeme ako nismo na svojoj pozornici. Ako ne ulazimo u centar pažnje. Ako ne izražavamo svoje misli, emocije, želje, strasti, tugu itd... što god. Ako nas nema. A ima li išta gore od toga da nas nema?
To je jedna od stvari koje radim u svojoj dvorani- približavam žene njihovom centru pažnje, dajem im prostor i priliku da ga osjete, da osjete sebe u njemu. I da shvate koliko je to zaista njihovo pravo mjesto.
Zašto nam je onda tako teško i zauzeti ga? Jer traži da preuzmemo odgovornost za njega. Kad staneš u centar ne možeš se više skrivati iza nekog drugog i reći -on je kriv! Moraš ostati stajati iza sebe. Izraziti se, pokazati se... i preživjeti.
Da li to znači da svi koji su u centru pažnje su autentični i na „dobrom mjestu“? Naravno da ne.
Centar pažnje je kao i ljubavni odnos, kao i seks... svi ga želimo ali često ne znamo put do njega. Pa biramo loše ljubavnike, budemo u nezadovoljavajućim odnosima jer nam je teška pomisao da ostanemo sami. Tj drugim riječima, nismo svoji... i radije budemo netko drugi nego da riskiramo ostati sami. Isto je i s Centrom. Radije glumimo da smo  zanimljivi (jer duboko u sebi imamo uvjerenje da takvi kakvi jesmo jednostavno nismo dovoljno dobri) nego da riskiramo ostati u mraku... sami. I doslovno ljudi tako provedu cijeli život. Zadovoljni mrvicama... okruženi ljudima, natrpani ativnostima i druženjima, a zapravo s vječnim osjećajem u dubini sebe da su sami. I jesu. Jer su prije svega i prije svih, napustili sami sebe.
Taj napušteni dio nas je gladan pažnje i prihvaćanja pa posežemo zadovoljavanjem gladi kroz pažnju drugih ljudi.... kroz fejs, kroz selfije, kroz šefovanje, nametanja na ovaj ili onaj način. Ali ta glad nikako da se utaži. Ta porteba nikako da splasne... već samo na trenutak bude umirena ali već sekundu kasnije se vraća kao bumerang i traži više, traži dublje... kao ovisnost.
Jer treba potvrdu da vrijedi i da je bitna. Da njen život ima smisla i da je vrijedan življenja.
Kako smo uspjeli sve naopako okrenuti? Kad majka govori djetetu da je dobro jer je poslušno, da vrijedi jer je napravilo to i to? Najdirektnije govoriš vlastitom djetetu da samo po sebi ne valja osim ako ne zadovoljava tuđa očekivanja. I kako onda odrasti u zrelu odraslu osobu koja je sretna sama sa sobom, koja preuzima odgovornost za svoj život kada nema osjećaj vrijednosti. Kako takva osoba može uistinu cijeniti drugo biće? Može samo kupovati ljubav kroz udovoljavanje drugim ljudima i reći- ja sam sretna kad usrećim nekog. Jesi, mila, da. Ali ne zato jer si dobra u duši, već zato jer hraniš tu prazninu u sebi i kupuješ ljubav. Jer su te odgojili da se ljubav kupuje  i zaslužuje.
Kupujemo i zaslužujemo taj svoj centar pažnje na sto različitih načina. Netko tako što je sladak i uvijek pri ruci svojim prijateljima s osmijehom na licu.. netko kroz nametanje svoje volje i postavljanja kao vođa... netko svojim sarkazmom i izdizanjem iznad ostalih.... svatko na svoj način... i svi ti načini nisu dugoročno sretni jer nemaju sretan kraj.
Svi smo gladni pažnje i ljubavi. Pogledaj samo taj fejs. Što god mi pričali o tome, koliko god kenjali da je to virtualan svijet, nije uopće, on je stvarnost. On je realni prikaz nas. Vidi nas. Pravi dječji vrtić. :-)
Ako mene pitate, fejs je genijalna platforma za probijanje svih vlastitih granica sramežljivosti, ispitivanja koliko mogu biti iskrena, direktna, otvorena... Odlična platforma za djelovanje.. tu doslovno dobiješ iskustvo nakon kojeg ti je lakše to isto napraviti i u realnim situacijama.
Koristi tu platformu... ili bilo koju drugu, samo izađi iz svoje čahure. Ponudi svijetu svoj pogled na njega, potreban nam je.
Hvala 

Petra


 

Zvijezde koje smo rođene biti

 photo by Ratko Mavar

Svi se mi trudimo biti svoja najbolja verzija. Neki to rade kroz inat, neki kroz narcizam, neki kroz pravi pravcati trud- konstantno usavršavanje i poboljšavanje (hrpu diploma iz ovog ili onog/, hrpu duhovnih tečaja, hrpu kozmetičkih tretmana, plastičnih operacija itd) ... Puno je načina na koji se „borimo“ biti bolji.
Sav marketing ide u tom smjeru- imaj ljepše, bolje, skuplje.... imaj više....
U toj borbi za svojim mjestom pod suncem ( na poslu, među ljudima, u odnosima.. na kraju krajeva sa samim sobom) zaboravimo najbitniju stvar u cijeloj toj priči- a gdje sam tu Ja?
Iako se čini da sve radim za sebe.. i ova dodatna diploma je za moje bolje sutra, ovaj kozmetički tretman također... ovaj....itd... nešto nedostaje. Nedostaje zadovoljstvo onim što već imamo. Onim što već jesmo. Kao da sve ovo što već jesam ili imam nije dovoljno dobro!
U tom konstantnom „nadograđivanju“ kao da se udaljavamo još više od samih sebe. Naravno da ne želim reći da je loše učiti ili brinuti o svom tijelu... želim reći nešto o čemu jako malo posvećujem pažnje:
Koliko si zapravo dozvoljavamo biti izvrsni?
Pazi pitanje, jer prije nego se zaletiš sa odgovorom  razmisli malo....
Sigurno je da se trudimo, ali koliko si zaista dajemo dopuštenje biti izvrsni? Znate ono kad stane knedla u grlu kad  trebaš pred šefom izložiti neku svoju ideju ili imat svoje izlaganje pred kolegama/komisijom/audicijom...
Kažu ljudi- trema... što je trema? Strah da nismo dovoljno dobri. Taj isti strah koji nas tjera na tu konstantnu borbu za „boljim“.
Ono što mi je još gore kod tog straha je upravo ono o čemu najmanje razmišljamo-  vlastito sabotiranje kroz tremu, kroz neizražene potencijale, vrline... Što ne sjajimo sjajem koji već posjedujemo... Jer mislimo da nije dovoljno dobar pa ga niti ne pokazujemo. Ostaje zaključan u ormaru i čeka tu zadnju kap nadogradnje koja će preliti čašu vriijednosti i učiniti nas da konačno sjajimo. Da imamo pravo na taj sjaj. ( a to se nikad ne događa jer uvijek možemo biti bolji)
Da, iako nisam najbolja u ... toj nekoj vještini- Smijem sjajiti u njoj! Iako nisam najbolja plesačica niti najbolji koreograf niti najljepša žena niti imam najbolje tijelo niti najbolji kostim, niti.... smijem biti izvrsna.
Pa što je to onda što me čini izvrsnom? Kakva je to izvrsnoća onda? Ako ima stotine boljih od mene u svim tim navedenim stvarima?
Ima ta jedna scena koju pamtim- završila sam osnovnu muzičku, klavir. U slobodno vrijeme sam uvijek svirala muziku koju sam voljela što se uglavnom nikako nije uklapalo u školski program.  Trudila sam se biti u tempu, točnih nota, ispravnog prstometa, tiho/glasno kako piše.... biti tehnički najbolja, odsvirati to sa strašću. E to se zove brusit vještinu.
A ta scena o kojoj govorim, je trenutak kao kod orgazma, kad izgubiš kontrolu... potpuni gubitak kontrole.
Počela sam svirati kao uvijek, vrlo svjesno pazeći da odsviram najtočnije moguće... Ali me muzika toliko uzela da sam utonula, potpuno se izgubila. Trenutak nesvjesti,  gubitak tjelesnosti jer zaista nisam imala nikakve svjesne kontrole, prsti su svirali sami. Ma šta svirali, oni su letili po klaviru, pratili su muziku a ne moj um. Ja sam bila ta muzika, ta muzika je svirala mene i ja nju istovremeno. I taj trenutak kad sam „povratila“ svijest, iste sekunde sam se trgnula jer nisam mogla „pohvatati“ prstomet, glasnoću, tempo... Osim što me užasnuo gubitak kontrole, nisam navikla svirati tako dobro.
To što sam čula je bilo- izvrsno. A to „izvrsno“ nije bilo kontrolirano. A ako nije kontrolirano kako mogu ponoviti? Ako ne mogu ponoviti kako mogu reći da je to moja vještina?
Ista stvar je u plesu- samokontrola, beskrajnim ponavljanjem istog elementa da bi se steklo kontrolirano izvođenje. To su „sigurne“ granice. I što više elemenata naučila- više vrijedim kao plesač. To je moj vokabular širi.
Ali jel me to čini izvrsnom? To me čini .... ovisi o kojim kriterijama pričamo- za neke kriterije super, za neke srednje, za neke tak tak...
Ali ako se "izgubim" u tom plesu, ako si dozvolim gubitak kontrole, ako dozvolim da me uzme, da mu se predam... Ako si dozvolim  bez straha što će selo reći, bez straha od...,  bez misli.... bez ijedne jedine misli.... Ako si dozvolim ne procjenjivati ono što radim.. Uh... Uh...  Tada kao da se spoje tijelo i duh. A kada su tijelo i duh spojeni, može li biti išta manje od izvrsnog? Od najboljeg? Tvog najboljeg?
Jer nitko drugi ne može biti Ti. Ne može sjajiti tvojim sjajem.
A kako ja volim seks, tako mi se sviđa ova usporedba sa orgazmom tj gubitkom kontrole  i užitak koji je preplavljujuć, koji obuzme cijelo tijelo  i koji se,  štoviše, nastavlja širiti kroz vibraciju dalje od tvog tijela. Kao kad baciš kamenčić u vodu i gledaš kako se krugovi šire. Tako i u ovom slučaju.
Čini mi se da te energetske ekspozijice hrane cijeli svemir. Koliko god može pretenciozno zvučati ova rečenica (a ja se trenutno ne znam izraziti bolje) iskreno vjerujem da tim valovima širimo ne samo svoj svemir već najdirektnije širimo svjetlost. Točka. Kao zvijezda na nebu. Ne sjaji samo sebi. Sjaji cijelom svemiru. I tebi. I meni.
E. To meni znači biti izvrstan. Ne biti najbolji u nekoj vještini, već biti spojen sa sobom.
Ponekad sam izvrsna... i tad sam jebeno ispunjena i zadovoljna onim što već imam i što već jesam. I tad dajem najviše. Tad jesam najviše. U tim trenucima shvaćam da sam tek na ulazu u beskrajni izvor Svega! I tad se toliko veselim svakom danu i svemu što ću naučiti o sebi. Jer znam da znam vrlo malo. A i to malo je već toliko bogato.
Korak po korak. „Orgazam“ po orgazam... val po val... :-) čitav život je pred nama.... Dozvolimo si biti zvijezde koje smo rođene biti. 

Petra

 


 

Ne moraš sve sama 

 photo by Petra Seitz

„Tu sam... nasloni glavu u moje krilo i odmori.... Pusti vremenu da vremenuje, a ti ostani u trenutku i ne brini jesi li tu dugo ili kratko, smetaš li mi ili si mi previše....
Samo se ušuškaj u moje krilo, pusti da te milujem sve dok ne zaspeš.... milovat ću te i držati u krilu dokle god ti neće biti dosta. Ne zato jer moram niti zato jer trebam nešto od tebe... Zato jer želim, jer sam sretna kad ti mogu nešto dati. Jer si mi dragocjena. Jer te volim. Jer te znam. I jer te poštujem.
I u redu je da si ponekad umorna i tužna i jadna.... dozvoli mi da budem tvoje krilo udomljavanja u tim trenucima. I svim drugim trenucima u kojima se želiš ušuškati i osjećati  „doma“.  „

Kroz odrastanje naučile smo biti „snažne“, boriti se za sebe, boriti se „protiv“ (onih koji nam žele nešto ...) držati gard, stražariti na rubovima svog srca i kad najviše volimo nekog, pa čak i kad tvrdimo da smo se nekome predale... Postoji ta samozaštita, samoobrana koja služi kao amortizer kod udarca, da nam ublaži pad (razočaranje)... Iako smo čak toliko luckaste da mislimo da možemo ekšuli izbjeći bol.
Volim obrane, pomažu nam da preživimo.
Ali želimo više od samo „preživjeti“. Želimo živjeti!
Život ne živi iza obrana... Život je na prvoj liniji srca. Život je u povjerenju u Život, znanju da je sve OK. Život je u povjerenju u samu sebe.
U povjerenju....
Kome možeš vjerovati u ovom trenutku sada? Kad ti je teško, kad si silno uzbuđena ili kad se umoriš... imaš li nekog kome možeš staviti glavu u krilo ili ući u njen/njegov zagrljaj. Netko pred kim si dobrodošla i ranjiva i snažna te jednako voljena u oba segmenta? Osjećaš li u svom srcu da te ta osoba poznaje u dušu.. u otkucaj tvog srca?
Ako postoji, čestitam ti, jedna si od rijetkih.
I ako već imaš takvu osobu pored sebe, jesi li je ikad pitala da te primi u svoj zagrljaj i samo čuva tako neko vrijeme? Ikad?
Primjetila sam , što iz vlastitiog primjera, što iz primjera žena s kojima radim, da je to zadnja stvar koja nam padne na pamet. Dijelimo sve svoje misli, ali osjećaje teško... pogotovo one ranjive, nepoželjne i „slabe“, potrebite.
Zašto je to tako? jer samo najjači opstaju? Jer samo pobjednici vrijede? Kao da smo na nekom grupnom natjecanju u ostavljanju dojma superžena. Ona koja sve može i to čini s osmijehom na licu.... dok istovremeno presvlaći pelene svom djetetu, pegla veš i obavlja poslovni telefonski razgovor.
Što bi se loše dogodilo da pitaš tu svoju prijateljicu ili dečka/muža/ljubavnika... „Čuvaj me malo u svom krilu, dozvoli mi da zaspem pod tvojim dlanovima.... probudi me poljupcima.... i samo budi tu, bez riječi... jer to mi sada treba. Više od razgovora, više od pametnih savjeta, više od bilo čega drugog.... „
Jer smo u tom trenutku izložene, gole, ranjive i da... ona grozna riječ – s l a b e.
Ta riječ koje se toliko bojimo. Kao da će nas sama izloženost slabosti pomesti u dim, prašinu. Jer ako smo slabe, ne vrijedimo dovoljno. Negdje duboko vjerujemo u to. U suprotnom  ne bi bio toliki problem izložiti se.
„I što ako me odbije? Što ako pokažem svoju slabost i potrebu i budem odbijena?“ To je još gori strah.
Ako je to slučaj... draga ti, bolje da saznaš ... jer iako izbjegavaš direktno suočavanje s tom boli, ta ista bol te ionako proždire cijelo ovo vrijeme tog odnosa, ali podmuklo, poskrivečki... jer ti zapravo to već negdje i znaš. Koliko god se trudila zamaskirati sebi oči, to sigurno nije sretan odnos. Pogotovo ako pričamo o partnerskom.
Ali prije svega, možeš li si dopustiti biti slaba, ranjiva i pitati za „odmor“ u nečijem zagrljaju? Ja ti od srca to želim....
Osobno sam naučila to tek nedavno, pojela me „snažna žena“ spika koju furam čitav život. I ona –„ tu sam ja za druge, a za mene nitko ne treba biti, jer ja mogu sve sama“... Ma fuck off! Da, istina, mogu sve sama, ali n e  t r e b  a m. Ne trebam sve sama.
Ni ti ne trebaš sve sama, koliko god si sposobna držati sve pod kontrolom i biti superžena. Koliko god možeš sve sama, znaj da ne trebaš, smiješ odmoriti koji puta, a pogotovo odmoriti u nečijem krilu ili zagrljau.... baš kao dijete.
Prebrzo sam odrasla, da bi večinu pravog odraslog života vraćala se djetetu u sebi... jer bez njega, nema Života.

S ljubavlju,

Petra


 

Zagrljeni mrak

 photo by Ratko Mavar

Jučer sam bila najbolja mama na svijetu... tako sam se barem osjećala. A jutros sam najgora. Jer sam vikala na nju. Jer sam se iz zabavne, otvorene mame pretvorila u kontrolfrikušu u sekundi. Koliko god me ta kontrolfrikuša činila tužnom i koliko god željela da što prije nestane iz mog života... znam da je trebam zagrliti. Jer je nesretna. Jer joj očito nešto ne ide od ruke.
Svjesna sam potencijala u sebi. Znam točno kakva želim biti majka (partnerica, osoba, voditeljica...itd) I nekad se čini tako jednostavno doći do cilja.
Ali ipak..... ne budem dosljedna u brizi za svoje tijelo (vitamini, terapija ozljeda), ne prepustim se svom partneru u potpunosti... ili pak izgubim strpljenje i viknem na dijete. I ne volim se kad sam takva. Jer ne želim biti ta osoba koja nema kontrolu nad sobom i svojim reakcijama/odlukama.
U tim trenucima „popuštanja“,  pojavi se onaj dio mene s kojim se ne slažem. Koji me sabotira. Koji me unesrećuje.  Koji me iscrpljuje.
Kako se vratiti u svoj centar?
To je pitanje koje sam si uvijek postavljala- kako se vratiti u centar i izaći iz te „loše ja“ verzije. S osjećajem kao  da  želim uteć iz nekog mračnog mjesta i to pod hitno. Odbacivajući taj dio sebe jer je nedobrodošao.
Sve što potiskujemo, sve što odbacujemo realno nema kuda otići.... Samo se vraća nazad u našu svijest ali ovog puta sve glasnije lupajući na naša vrata.
....
Shvatila sam da ta „kučka“ neće nigdje otići. Shvatila sam i da što je više ignoriram sve je luđa.
Sve dok mi prijateljica nije skrenula pozornost da ne mogu naći zrelu sredinu ako odbacujem svoj „negativ“
I iako sam to već hiljadu puta čula u raznim verzijama....kao da je zaobišlo moju praksu.
Ali se polako ideja uvlači u moje srce.... jer mi  ta "kučkica" sve manje smeta. Sve više je vidim kao  nesavršeni dio sebe koji vapi za prihvaćanjem.  Da i to sam Ja. Žena koja izgubi strpljenje, koja zna planuti ako se osjeti nepravedno prozvana, koja apsolutno pretjerano reagira u tim situacijama.... Žena koja se ponekad osjeti nesigurno pored neke druge žene....ili muškarca.  Žena koja ponekad zna ali jednostavno ne može....

I to je okej. Koliko god bi svim srcem željela biti najbolja verzija sebe koja je u svakoj situaciji potpuno odmjerena i ispravna- pogotovo kad mi je dijete u pitanju... to je nerealno očekivanje koje ne mogu ispuniti.
Ostaje mi samo da prihvatim svoje nesavršenstvo i ne okrvljujem se zbog toga.
Ovo su dvije velike stvari koje sam napisala- 1. Prihvatiti svoje nesavršenstvo! (da, nekad neodgovorna, nekad sebična, nekad...) 2. Ne okrivljavati se zbog toga (Okrivljavanje nas zapravo zadržava u tom osjećaju jada. A iz jada ne mogu ponuditi svijetu bolju verziju sebe, jel tako? )
Nema nam druge nego prihvatiti te male „kučke“ u nama, reći im da je sve okej i nastaviti dalje s njima u zagrljaju. Nisam još nikad čula da je igdje u svijetu grubost izliječila grubost. To može samo suosjećanje i ljubav. Ništa drugačije nije ni u odnosu sa sobom. Pružiti sebi ruku v/s okrivljavati se zbog iste stvari.... razlika koja čini promjenu. 
Želiš nešto napraviti dobro za svoju obitelj? Budi nježna sa sobom, jedino tako ćeš znati biti nježna i s „mrakom“ u drugim ljudima.... A taj mrak ionako samo želi isto što i mi- tračak svjetlosti... ljubav....  
Iako je sve ovo što sam napisala vrlo površno jer ako malo zagrebemo ispod, postoji dobar razlog zašto reagiramo u određenim situacijama tako (svaka rekacija ima svoju povijest) smatram da je ovo vrlo dobar početak promjene...
Sretno nam u grljenju vlastitog mraka!

Hej ti,
što brineš velike brige u svojoj odrasloj glavi... 
Hej ti, 
koja se trudiš dati sve od sebe da budeš najbolja moguća svoja verzija.... 
Hej ti,
što se isrcpljuješ....
Pusti kosu da je vjetar miluje.
Stani na trenutak. 
Daj se vjetru. 
Pusti ga da ti miluje čelo i obraze... I predaj mu svoje misli... nek ih ponese sa sobom... bar na trenutak.
Pusti... 

Petra 


 

Tijelo. Pa žensko.

 photo by Petra Seitz

Prije par dana me jedna žena u inbox zamolila da napišem nešto o ženskoj masturbaciji. Kome god sam rekla to, nisam dobila niti jednu jedinu pozitivnu reakciju. Neke osobe su se čak i uvrijedile. Što sam shvatila kao poticaj. ;-)
Tijelo.
 Nekome je ta riječ  sinonim za borbu sa kilama, nekome izvor frustracije, nekome izvor boli... ali ima onih koji zaista uživaju biti u vlastitiom tijelu...
Tijelo. Pa žensko.
Koliko konfuzije, borbe, zamjeranja, tuge, čežnje, ljubavi pa čak i mržnje je povezano sa ženskim tijelom. Cijelom ženskom rodu je potrebno generalno iscjeljivanje na tu temu.
Od malena smo bombardirane uvjetima kako bi trebale izgledati ako želimo biti lijepe (ako želimo biti lijepe????, kao da već nismo) , uvjetovane smo i kontradiktornim porukama o vlastitoj seksualnosti, što je društvu prihvatljivo kako bi jedna žena ostala dama.
O povredama dobivenim prelazeći našu granicu nekim oblikom seksualnog zlostavljanja, što je na žalost jako čest slučaj, ne želim ni govoriti. Ali spominjem, jer je tu, prisutan. I dio je načina na koji doživljavamo svoje tijelo. I sebe kroz njega.
Voljela bih da moje dijete odrasta u zdravijem društvu koje poštuje žene i ženstvenost i različitost.
Za početak bi voljela da se svaka žena na ovome svijetu osjeća sigurno u vlastitom tijelu, bez straha da će netko prelaziti njene granice. (zbog toga što je „slabiji“spol- nasilje ili što je lijepa- bilo kakvi oblik seksualnog uznemiravanja)
Ne treba zanemariti tu činjenicu jer iako je možda nismo ni svjesne, jedan je od razloga zašto nismo slobodne u svojim tijelima.
Drugo, voljela bih da odjebemo ove modne diktatore i počnemo slušati svoje vlastite preference. Počnemo doživljavati svoja tijela kroz prizmu onog kakva ona jesu a ne onog kakva bi trebala biti. I da shvatimo da je unutarnji osjećaj zadovoljstva sobom-  ono čime je to tijelo obojano- ljepota.

I da uživamo u svojoj seksualnosti jer nam je ona dana za užitak. Hej, orgazam! Sposobni smo doživjeti tjelesni orgazam. Ako je spojen sa srcem onda je i prava energetsko doživljajna zapljuskujućuja bomba.

Zamisli koliko osjećaj srama  oko vlastite seksulanosti ubija sposobnost uživanja... Osjećaj da radimo nešto što se ne smije ili nije dobro...  je otrov u našim venama koji prigušuje sposobnost širenja orgazma  i doslovno ga ostavlja samo u području zdjelice.

Ako ću ja govoriti o ženskoj masturbaciji onda želim govoriti o vođenju ljubavi sama sa sobom. Jer i tu postoji razlika da li se idem zadovoljiti da „to riješim“ ili zaista idem po užitak. Razlika je Ogromna.
S godinama sam počela voljeti svoje tijelo, počela sam voljeti sebe u njemu. Automatski kao da mi je tijelo prodisalo... čak sam počela čuti vlastite uzdahe koji nisu više bili prigušeni. Počela sam im se prepuštati i mogu reći da mi je vlastito disanje jedna od bitnijih stvari koje čine moj užitak.
Nedavno sam na radionici Plesnog buđenja senzualnosti vodila žene kroz disanje i tražila ih da puste svoj glas i uživaju u zvukovima koje proizvode.... bila je to jedna od onih radionica koja je bila i oslobađajuća i iscjeljujuća.
Kao da je prvo što nam uzmu upravo to-glas. Tihe smo, dobre smo, poslušne.... mirne...
Kako  smo prestale biti tihe na svojim radnim mjestima, na trgovima tražeći svoja prava, tako i oslobađamo svoj glas i u seksualnom transu, orgazmu, užitku. Neka se čuje da nas ima, da smo tu! Da živimo.
Nije poanta da vrištimo i da se deremo, poanta je da se ne potiskujemo, da se ne utišavamo niti umanjujemo.
Osim što nam je vlastiti dah i glas nepoznat, nepoznato nam je i dodirivanje same sebe. Ili to radimo poskrivečki... jer se to ne smije. Jer nas je sram.
Ne samo da se smije nego je potrebno!  Treba mu  tvoja ljubav i tvoj dodir. Potrebno je tvom tijelu da brineš i na taj način o njemu.
Da osjetiš samu sebe pod vlastitim prstima. I da ti bude ugodno, toplo, mekano, prirodno i ljubavno.
Kada bi žene vodile ljubav same sa sobom bio bi ovo sretniji svijet. Tada bi naučile i muškarce da vode ljubav sa njima. Namjerno odvajam seks od vođenja ljubavi jer ono o čemu želim govoriti je osjećaj punine cijelog odnosa bilo ono sama sa sobom ili s nekim drugim.
Naša tijela žele biti željena, dodirivana s poštovanjem i ljubavlju i strašću... Bilo da dodir dolazi od nas ili naših partnera.
Užitak nije stvar ozbiljnosti nego stvar igre.... igraj se, istražuj, upoznaj se. S godinama se mijenjamo, što danas voliš?
Seks je izvor frustracija, boli, zamjeranja, potrebe za posjedovanjem, toliko zna otići u svoju negativu da postane razoran.
A dan nam je iz samog izvora života kao pokretačka energija, kao stvaralačka, kreativna, životna, iscjeljujuća....
Kao i sve drugo u životu i za taj segment smo odgovorni mi sami- kako ćeš koristiti svoju seksualnost, da si nanosiš bol ili da se  iscijeliš... ovisi samo o tebi. Biraj mudro. ;-)
Uživaj ženo, uživaj u životu, u sebi u svom tijelu, u ljubavi.... Uživaj besramno i puno... Otvori srce, opusti zdjelicu i diši.... Dahom se otvori, prepusti.... voli. I osjeti koliko si predivna. Jer zaista jesi... <3 

Petra, born for pleasure


 

Dovoljno jaka da budem slaba

 photo by Ratko Mavar

Postavila sam pitanje na svom privatnom profilu što je za moje prijatelje druga polovica zdravlja ako je jedna polovica Odjebi.  Odgovori su se uglavnom kretali u smjeru- voljeti sam sebe i biti nježan prema sebi, prihvatiti Ne kada je nama upućeno, te reći sebi Da.
Apsolutno se slažem da trebamo naučiti reći Ne i postaviti svoju granicu. Ono o čemu više razmiljam zadnje vrijeme je da to radimo na djetinji način. Zanima me dalje od toga.
Lako se naljutiti. Brzo se naljutimo i nadurimo ako partner/prijateljica/kolega ne reagira onako kako mi mislimo da je okej prema nama. Spremne na oštru osudu i zaključak- on/a me ne zaslužuje. S njim/njim više neću biti bliska, zatvaram srce prema toj osobi.
Za ranjivost treba imat hrabrosti. Treba imati hrabrosti stati gola pred tu osobu,  i reći- ovo me povrijedilo, dobila sam dojam da me ne poštuješ.... ili što god se dogodilo u tebi.
Nekako smo odrastajući upili ideju da je sramotno biti ranjiv: „prestani plakati, nisi beba.“.... svega smo se naslušali. Zamisli, biti posramljivan nakon što te nešto povrijedilo. Umjesto zagrljaja,  roditelj te posramljuje rečenicom- prestani plakati, nisi beba!- Kao da ti time čini uslugu. Na žalost, nitko od toga nije profitirao. Zato ovim svijetom luta toliko zatvorenih srca a načitanih glava spremne razglabati i teoritizirati o svemu i svačemu... istovremeno lišeni života, životnosti i protočne življene strasti u vlastitom tijelu.

Zamisli staviti srce na dlan.
Već čujem upozorenja- ali svijet je opasan, ne treba bacati bisere pred svinje itd... I slažem se. Ali. Svijet nije samo to. Bila bi šteta proživjeti život iz perspektive opasnog svijeta od kojeg se trebam braniti.
Želim li doživjeti svijet pun mogućnosti, prilika, predivnih susreta... trebam krenuti od sebe. Ako nudim svijetu svoje zatvoreno srce i nepovjernje, što je to točno što očekujem zauzvrat?

Među ženama je popularna „ja sve mogu sama“ i „snažna sam“ i „sama sebi dovoljna“ i „whatch me doing what you said I can't“ ideje... Koje su dio puta zauzimanja za sebe. Ali žene moje, to nije cilj. Daleko od cilja. To je faza kroz koju smo trebale proći u ranom djetinjstvu a najkasnije u tinejđerstvu.
Sve nas želim slobodne. I oslobođene.

Staviti srce na dlan.
To je ono što mi se mota po glavi nakon svih pokazivanja prsta sistemu i zastarjelim uvjerenjima i stavovima.
Ostati ranjiva, gola, biti okej što me boli, ne skrivati od ostatka svijeta svoje slabosti.
Otkrivam da je u tome najveća snaga i oslobođenje koje sam tražila.
Ljudi će svakako reagirati ali ionako to rade. Tumačit će kako žele tj onako kakvi su sami... jer ne mogu drugačije. Ne mogu zamjeriti nekome što mene vidi onakvom kakvom je on sam. Mogu suosjećati s tom osobom. Jer znam da nije osobno.
Jedna osoba koja me nedavno upoznala je rekla da usprkos mom osmijehu vidi da se iza krije tuga. Da. Sve imam u sebi. I radost i strast i tugu i bol. Što ćeš ti vidjeti i tražiti u meni, govori o tebi, prijatelju.
Ono što mi se čini kao problem je isključivost. Crno-bijeli svijet. Ili si jaka ili si slaba Ili sam ja u pravu ili ti. To je najveći problem neslaganja, osuđivanja drugih i suprotnih razmišljanja... Ili je crno ili bijelo... Ili je onako kako ja duboko vjerujem da je ispravno ili je- neispravno.
Bilo bi divno za početak prihvatiti suprotnosti u nama samima. Ranjivost i snaga postoje u meni i jedno drugo ne isključuju. Snaga nije nedostatak ranjivosti niti je ranjivost nedostatak snage. Kao ni osjećaj samouvjerenosti i činjenja pogreški. Prodorna u postavljanju svojih granica i nježna u slušanju tuđih potreba...

Ne skrivam se više. Toliko je te ranjivost i osjećaja nesigurnosti, kao da sam pronašla neku ogromnu kutiju s blagom. Jer iza svake te treme i boli skriva se najveće bogatstvo koje nisam mogla ni zamisliti. Bilo je skriveno iza tih „neugodnih“ bisera koje sam izbjegavala. Ali to ne otkriješ sve dok ne uđeš u to.
Zato.... lako se naljutiti kad netko nije prema meni onako kako mislim da ja zaslužujem... Lako je otići u dokazivanje i durenje. Ali i jebeno naporno.
Puno je lakše i životnije reći- gle, ne osjećam se lijepo što si mi ovo rekao zbog toga i toga, osjećam se da me ne cijeniš dovoljno (izraziti kako se osjećam). I ne prihvaćam takav pristup (postaviti granicu). Hvala. Mir s tobom. Mir sa mnom. (rezlutat je mir u srcu)...
A zamisli tek da si dozvoliš biti toliko ranjiva da izraziš svoju potrebu i doslovno pitaš za zagrljaj kad ti je potreban i to upravo onu osobu od  koje ti treba?

Mir s vama,

Petra

 


 

No man's land

 photo by Ratko Mavar

I'm not there yet.... and too far to go back... Nazvala bih to No-man's-land.  Super mjesto za napad panike, za očaj, za zaglaviti. Povratak je zaista nemoguć. A „dalje“ vrlo neizvjesno i toliko drugačije od poznatog. Kao da odjednom život od tebe traži 100 posto. 100% tebe, bila ti spremna ili ne. A ne znaš jesi li. Kao znaš zapravo, ali je strah toliki da sumnjaš u apsolutno sve. I svoje već donesene odluke i one koje tek misliš donijeti.

Imala sam tu jednu viziju prije čak dvije godine, bila sam na Preporađanju prvi puta u životu. Dobila sam sliku da se utapam u nekom dubokom oceanu. I svud oko mene su ljudi koji se utapaju kao i ja. I bore se svim silama za svoj život. Oko mene vriskovi, očaj, borba.... Odlučujem da ne želim tu borbu, ostavljam ih iza sebe i odlazim u mrkli mrak. U samu utrobu oceana. Sa strahom ostavljam tu tako poznatu gomilu ljudi i malo svjetla što je bilo. Odlazim iz jedinog poznatog u potpuno nepoznato.  Kad sam ušla u tu tminu i kad sam izgubila to „poznato“ iza sebe, kada više nisam mogla čuti ništa, kad sam stigla u potpunu tminu i tišinu... Uhvatila me totalna panika jer se nisam više mogla vratiti nazad, a dalje.... kud dalje? Možda je ova tmina to „dalje“... možda nema dalje, možda je ovo moja smrt. I odjednom iako i dalje u tami, osjetim da nisam sama, osjetim mnoštvo oko sebe, neke svoje „nevidljive“ ekipe koja mi govori- dobro došla kući.... I osjetim da me prolazi panika, osjetim da ta tmina postaje topla i osjetim da ima „dalje“, da samo nastavim svojim putem....
No-man's-land....
Da je lako raditi prekretinice u svom životu, svi bi ih radili. Ovi hrabri što se uopće usude, kad osjete natruhe te tmine, većina se pobere nazad u „poznato“, ovi što imaju muda za dalje, dođu u tu ničiju zemlju i useru se. I ovdje neki završe svoj put.  Zaglavljeni u strahu, predbacivanju, tuzi, žaljenju.... osjećaju neuspjeha, odvojenosti.... osjećaju pogrešnosti ili neshvaćenosti.... A neki samo nastave svojim putem usprkos.
I ti neki postanu svjetla što inspiriraju druge ljude. Jer su autentični. Njihove priče nisu iz glave, njihove priče su zaista proživljene, iskustvene. Svi mi „znamo“, ali rijetki spoznaju. Jer za život treba imati muda. Za nastaviti dalje treba imati muda. Za oprostiti treba imati muda. Za prihvatiti treba imati muda. Za priznati treba imati muda. I naposljetku... za voljeti treba imati muda. Sve ostale su samo priče.
Zato u toj ničijoj zemlji život traži 100 posto tebe. Jer u tom mjestu ništa drugo nije održivo. Sve ostalo si ionako ostavila iza sebe. Potrebu da dominiraš, potrebu da kontroliraš, potrebu da se štitiš maskama...  Ono ionako nije bio Život, ono je bilo preživljavanje. 
I prigodno mi je da pišem o ovome na sam Usrks... jer to je vlastito uskrsnuće.

Odjednom kao da nanovo učim gledati i promatrati, kretati se, čitati i pisati. Nanovo se upoznajem. Stvaram drugačije odnose... svakim danom, svakim susretom, sve stvarniji, sve sočniji i životniji.
I shvaćam da ništa ne znam tj da malo znam o sebi i životu. I to je jedan od razloga zašto pišem... da upijem svaku spoznaju koja prostruji mojim tijelom, da mi ostane pri vrhu svijesti, da bolje razumijem....
Shvatila sam koliko je bitno- pustiti emociji da prostruji tijelom i bude doživljena i proživljena te nakon toga i verbalizirana tj umom obuhvaćena. Tada kao da se zatvori krug i kao da dublje sjedne u mene.
To je ono što radim na svojim radionicama Plesnog buđenja- dajem ženama prostor da izraze i prožive svoje emocije i da ih kasnije izverbaliziraju. Ne dijelim savjete, ovjde nema krivog ili pravog puta... Ovdje nudim prostor da se završi krug onome što se događa u svakoj od nas u tom momentu. Jer tako možemo dalje. Osvajati nove „krugove“ i graditi svoje temelje, puštati svoje korijenje i širiti svoja krila. Sa strpljenjem i razumijevanjem. S ljubavlju. Drugačije ne ide. Nema te (nasilne)sile koja može otvoriti srce. Samo nježni dlanovi i prsti puni poštovanja i empatije... Ostalo su samo priče....

... đe su mi te šibice, majku im jebem.... ;-)

Petra 


 

Missing Self 

 photo by Ratko Mavar

Zašto je tako teško prekinuti neki odnos u kojem ste se duboko začahurile? Nevažno jel se radi o partnerskom ili prijateljskom..
Prekid začahurenog odnosa je među najtežim stvarima na svijetu. U  odnosima je najčešće  jedna strana ta koja je spremna i inicira prekid. Rijetko su obje spremne na taj korak. I često se velik broj ljudi nikad ne oporavi zapravo.  Kao da s odlaskom te osobe odlazi i jedan dio nas.
Večina ostane zaglavljena u optuživanju- što partnera što same sebe.... Otrovane gorčinom, ljutnjom kojom potiskuju ono s čime se zapravo boje susresti:
Najprije sa svojom velikom tugom, a zatim s prazninom u sebi.

Ta praznina ja razlog zbog kojeg će puno ljudi radije ostati u lošem odnosu nego se susresti s njom. Jer susret s njom je kao susret s bliskom osobom koja je u velikoj boli. Neugodan, zastršujuć i pomalo bespomoćan...
Velik broj samaca hoda s tom istom prazninom u svom srcu.. jer im nedostaje „taj netko poseban“... I život se svede na nadu i očekivanje da će taj „netko poseban“ naići u nekom momentu.... „i tad ću napokon biti ispunjena i sretna“.

Želja da se nekom predamo je legitimna. Želja da osjetimo tuđe tijelo i tuđe srce je legitimna. Potreba da budemo voljeni je legitimna. Potreba da volimo isto tako.  Pa u čemu je onda kvaka?
U toj praznini. Jer je ne znamo ispuniti. Sve dok se nadamo da će nam je ispuniti drugi ljudi i druge aktivnosti... u teškoj smo zabludi.
Istina, ako se preopteretimo raznim aktivnostima, nećemo imati vremena osjećati tu prazninu... osim možda u tišini sam tik pred ulazak u san ili onaj prvi moment ujutro nakon buđenja.
Možemo je dobro zamaskirati i tim raznim odnosima koje stvaramo očekujući od tih ljudi puno previše nego bi trebali. A sve pod parolom- „jer ja zaslužujem!“
Da, u redu je imati svoje granice i poštivati sam sebe.... ali shvati, drugi ljudi ti nisu apsolutno ništa dužni!!! Nisu dužni zadovoljavati tvoje potrebe ni hirove. Ni puniti tvoje rupe ni podnositi tvoje „ispade“ potaknute nekom tvojom starom ranom.
To nije ljubav.
Svašta mi nazivamo ljubavlju. A  i svašta nazivamo „brigom za sebe“ i „ljubav prema sebi“. Takvom vrstom „ljubavi“ samo nastavljamo povređivati sami sebe i ljude koje tobože volimo.

I opet se vraćam na isto pitanje- u čemu je kvaka?
Pitanje i odgovor leži u toj praznini u srcu svakog od nas. Iliti Missing Self. Onaj dio mene koji nedostaje. Onaj dio za kojim čeznem i kojeg tražim u drugim ljudima i drugim odnosima. Mogu ga prepoznati. Mogu nanjušiti i osjetiti. I lakše mi je to vidjeti i pronaći na drugom nego sama na sebi. U to se zaljubljujem u drugima.
Pronaći to u sebi, to je sveti put. Sve ostalo vodi u povređujuće odnose.  I znam da je to ono što večina ne želi čuti.
Praznina se ne može ispuniti sama, a niti pomoću crpljenja energije iz drugih ljudi....
O čemu zapravo pričam kad spominjem „ljubav prema sebi“.
Ostati stajati u toj praznini, osjetiti je, upoznati je.... (Najteži je samo početak, vrlo brzo krene navala nove energije...) Ponovo se upoznavati, kao da si upoznala potpuno novu osobu o kojoj ništa ne znaš. I razvijati taj odnos.
Staviti svoj fokus na unutra i promatrati se onako kako bi promatrala nekog frajera koji ti se sviđa i kojeg želiš upoznati. S istom znatiželjom i radošću.
Prije nego osvojiš sebe, možeš svijetu ponuditi samo blijedi odraz svog potencijala. Moraš se imati da bi se dala.
Sve dok mi je fokus na drugoj osobi, dok se tako silno zanosim njegovom ljepotom, njegovom posebnosti, time što je toliko „velik“.... gubim se ja. Dok mu se toliko želim svidjeti, stavljam sebe u drugi plan.  Trudeći se da mu se svidim, da se pokažem u najboljem svjetlu, udaljavam se od same sebe. Jer mi je u tom momentu bitnije da sam njemu važna od toga da sam važna sama sebi. Jer taj osjećaj „važnosti“ koji mi očito nedostaje pokušavam dobiti od njega i time napuniti jedan dio te  praznine....
Vidim tu prazninu kao  najdragocjeniji prostor u sebi. Najsvetiji, najčišći... u kojem leže svi potencijali nas i naših života. I da bi ušli u nju, moramo proći kroz „malo“ osjećaja boli... ali vrijedi svake sekunde. Tek kad zagaziš u vlastitu prazninu shvatiš koliko nemaš pojma o sebi. Kolika su tvoja prostranstva... Odjednom ti se srce počinje neprestano puniti ushićenjem i ljubavlju i počinješ shvaćati da tek sada imaš nešto za dati i drugima. Tek sada si u mjestu u kojem možeš pružiti... Sebe. Jer si na vlatitom izvoru iz kojeg ne možeš nestati. U kojem osjećaš sebe i poštuješ svoje potrebe, osjećaš druge i možeš im dati bez očekivanja... jer ti sada ne trebaju više ispunjavati tu prazninu. Nisu ti drugi potrebni da ih crpiš, sada u ovom mjestu možeš sebe dijeliti.
A u tom mjestu stalno dobivaš. Tek tada možemo uisitnu pustiti kontrolu nad svojim životom. Prestati se boriti i živjeti ovaj život onako kakav on i je- savršen svemirski poklon koji smo poklonili sami sebi.

Petra

 


 

Kriva 

 photo by Ratko Mavar

Kriva sam. Za nered u stanu, za razočaranje u tuđim očima (jer nisam ispunila nečija očekivanja) Za (pre)slobodno ponašanje i (raz)odjevanje, jer time ne ispunjavam sliku zrele žene koja „poštuje“ svoje tijelo i integritet. A čula sam i u nekoliko navrata da sam narcisoidna i uobražena kučka.
Vidite, jednostavno sam kriva.
Primjeri koje sam navela dolaze uglavnom „izvana“ ali što se događa sa onom krivnjom koja dolazi iznutra? Jer uhvatim sebe u osjećaju krivnje kad mi je previše lijepo (uredila sam život obojen ljubavlju... od jutra do mraka bavim se stvarima koje me ispunjavaju) jer slušam od malena da je život teška borba i gledam je oko sebe... pa tko sam ja da si umišljam da mogu živjeti ispunjenim i sretnim životom dok „svijet pati“.... Koliko sam se puta osjećala loše kada bi trebala postaviti granicu nekom bliskom članu obitelji ili čak partneru? ... „jer to je sebično s moje strane....“
Obožavam seks i obožavam voditi ljubav.... a negdje još postoji oprez jel okej što uživam toliko u tome, jer nije duhovno ni intelektualno, a svakako nije poželjna karakteristika za „poštenu ženu“.... jer čestita žena svakako neće javno govoriti o tome.
Koji unutarnji konflikt na nekoj razini se mora dogoditi jer ne mogu zanemariti sve te ideje s kojima sam odrasla i činjenicu da radim upravo suprotno.
Krivnja dolazi tiho s malim opreznim upadicama, pa ako ne reagiraš, tada sve glasnijim opaskama i pitanjima (jel u redu se tako ponašati, nemoj biti sebična i sl.) a cilj joj je da te vrati s tvoje "stranputice" na pravi put! "Pravi put" je onaj u koji si povjerovala još kao dijete tj način na koji živi tvoja okolina.

Zašto mislim da je važno osvjestiti taj obrazac krivnje, zato jer je on druga najveća stvar zbog koje se ne možemo u potpunosti prepustiti životu/sebi.
Prošli puta sam govorila o nepovjerenju, danas govorim o osjećaju krivnje. Programu koji smo upili odrastajući, a svrha mu je da nas drži „pod kontrolom“

 I dok puštamo krivnju da kola našim krvotokom, zaista jesmo pod kontrolom. 
Iako je smatram otrovom i uzročnikom teških bolesti, mislim da je njen najveći „grijeh“ upravo ta brana koju gradi između naših osjećaja i protoka istih. Znači, osjetim nejvjerovatnu sreću, osjetim drhtanje cijelog tijela i onda me lupne krivnja po glavi i da mi par „odgojnih smjernica (šamara)“  i u sekundi sam uozbiljena i odrasla osoba.
Što se zapravo dogodilo?
Autentičnost u društvu nije baš podržana. Autentičnim ljudima ne možeš manipulirati. Kako svi mi ipak po nagonu želimo biti prihvaćeni od svoje okoline, trudimo se u nju i uklopiti. Pa suzdržavamo izražavanje sebe, guramo se u postojeće okvire iako su nam daleko pretjesni i „curimo“ na sve strane van. Kontroliramo se zaustavljanjem i potiskivanjem svojih osjećaja, potreba i želja koje nisu u skladu s nepisanim (ili napisanim) pravilima društva. I skrivamo se. Skrivamo Sebe!

Ne bavimo se poslovima koje bi željeli i radili sa strašću, ne družimo se s ljudima s kojima bi htjeli, ne izlazimo van... puno toga si ne dozvoljavamo. A čak kad nam netko ili nešto pobudi jake emocije u nama, trudimo ih se suspregnuti i iskontrolirati....

Zamisli sada da se pustiš. Umjesto naučenog obrasca opreza, upozorenja, krivnje i srama... jednostavno zahvališ životu na darovanoj prilici i prepustiš se?

Umjesto potiskivanja i skrivanja, dozvoliš sama sebi da se energija proširi cijelim tvojim tijelom i srcem. I budeš zahvalna na njoj. Tko zna u kojim smjerovima te život može odvesti ako mu daš priliku, ako daš sebi priliku. Želiš li saznati?
Da li zaista misliš da te Bog kreirao na svoju sliku i priliku, dao ti sva osjetila za užitak da bi ti isti branio? Zar zaista vjeruješ u to da Bog želi da si jebeno poslušna? Dao nam je slobodnu volju! Slobodnu volju!
Kome ćeš se potužiti što živiš neispunjen život?
Hoćeš li se zadovoljiti „dobrim životom“ ili ideš po najbolji?
Znate onu uzrečicu- „samo je nebo granica“ kojom se tako super razbacujemo i pravimo samouvjereni?
Zaista na trenutak probaj zamisliti da je samo nebo tvoja granica. Možeš li? Da, možeš i smiješ što god želiš na ovom svijetu... što je to? Što želiš? Bilo što, od ostvarivanja ispunjujućeg partnerskog odnosa, zaljubljivanja, oslobađanja, novog posla, putovanja.... što god ti srce želi. Što ti srce želi?
Dok razmišljaš o tome, kakve emocije prolaze tvojim tijelom, što ta ideja budi u tebi? Uzmi trenutak i  udahni, dozvoli da se disanjem ta energija širi kroz tebe... Kad ispuni tvoje tijelo, proširi je neka se kroz tijelo  širi dalje, kao produžetak tvojih ruku, nogu, glave...
Pusti je... i zahvali joj što se uopće pojavila kao misao u tebi.. Dopusti si uživati u njoj, pokloni joj taj trenutak i daj se cijela. Bez suzdržavanja. Opuštena. Zaigrana. U strasti, u sebi, u ljubavi prema sebi i svijetu i životu.

Kriva za pretjerano uživanje... ta sam,

Petra

 


 

 

Povjerenje

 photo by Ratko Mavar

Što me sprečava da uživam, da si dozvolim užitak. Pogotovo užitak svom tijelu. Njemu najzadnje pružamo, a naviše očekujemo. Očekujemo da je tu zna nas, da besprijekorno funkcionira, stavljamo ga pod velika opterećenja i ljutimo se ako ne hvata korak s ritomom u našim glavama ili srcu.
Kad kažem tijelesni užitak, što vam padne na pamet? Ode li vam mašta dalje od masaže? Sve što radimo uglavnom se tiče održavanja ili poboljšanja fizičkog izgleda.
Ali ovo nije priča o našim tijelima, ovo je priča o dozvoljavanju užitka, o puštanju novih prilika u naše živote.
Primjetila sam dva ekstrema- rekla bih ovako 20% žena se odaje i daje svemu, otvoreno za sve što im se učini da bi ih zadovoljilo, 15% onih koji su zaista našle svoj balans u zdravom predavanju, eksperimentiranju, uživanju i brizi za sebe, te velikih 65% žena koje su zatvorene- koje strpljivo čekaju princa- onog kojem će moći vjerovati, koji će zaslužiti njihovo povjerenje da mu se mogu predati.
I želim govoriti o tih 65% žena jer mi je njihova problematika vrlo poznata. Gledam to u svojoj dvorani, slušam na kavicama, a i sama sam prošla kroz to.

Kad ogolim sve svoje dvojbe, strahove, vezano za sve aspekte mog života, sve se svede uvijek na najveći strah- a to je nepovjerenje u druge ljude. Strah da ću nekome predati svoje srce a ta osoba to neće cijeniti. Nije bitno jel se radi o partnerskom ili prijateljskom odnosu.
Onda se dajem u komadićima, provjeravajući kako ta druga osoba reagira, jel to meni prihvatljivo i u odnosu na to dajem još jedan komadić ili se povlačim iz odnosa.
Jer nakon svega što sam prošla u svom životu, ne želim se naći u odnosu u kojem me se ne poštuje i ne voli. Ne želim nekome biti usputna stanica, mjesto za ubit dosadu itd. A nekad je stvarno teško razaznati nečije iskrene osjećaje od  toga da li preko tebe samo upražnjavaju neke svoje potrebe.
I sve se svodi na taj osjećaj nepovjerenja.
A želim se dati.
I želim da ta osoba cijeni moje srce, moje tijelo. Da me poštuje. Jebiga, kako znati hoće li? Kako znati odabrati pravu osobu? Nikome ne piše na licu da je idiot. (okej nekome čak i piše, ali je više ovih što su stavili masku normalnosti)

Gledam među svojim prijateljicama, kada se treba neka nova žena intergrirati u naše društvo ili kada jedna od nas se krene zaljubljivati u nekog frajera.. nastane sto pitanja i problema. :-)

Želimo se čuvati za one koji će znati kako s nama. I sve je to pet- kad bi otišli dalje od toga. Problem je što ostanemo na tome. U vječnoj potrazi za pravom osobom, vječnom napipavanju i poludavanju sebe.
I kad jednog dana dođe moment odlaska s ovog svijeta, ostat će praznina u srcu zbog svih propuštenih prilika za DAVANJE i  PREPUŠTANJE. Jer tad će ti biti jasno da ti nitko osim tebe same nije stajao na putu.
Da taj strah nije toliko paralizirajući, imali bi sretan svijet ispunjenih ljudi.
Mi se žene uglavnom borimo sa svojim seksualnim porivom jer ne želim biti kurve, trudimo se jako biti odmjerene i čestite. Želimo da nas muškarci poštuju i vole, da nas osvajaju. I to baš Nas, da smo im centar svijeta. Trudimo se prepoznati takvog muškarca u moru onih koji bi samo pojebali nešto iz sporta. Od onih koji neće cijeniti i ljubiti naše tijelo i nas. Onih zbog kojeg ćemo se kasnije osjećati da smo bacale bisere pred svinje.....

I tako dođem na svoju radionicu Plesnog buđenja punu žena koje plešu na temu svoje seksualnosti i jasno vidim taj obrazac- mi ćemo se radije odreći svega nego biti „kurve“. Rijetke od nas (možda 20%) će si dozvoliti ugoditi potrebama svog tijela, a onih visokih 80% će otići u drugu krajnost i brižljivo birajući partnera koji će biti dostojan njenog srca i tijela, zapravo dugo biti sama. Ograđena i odvojena. Jer nas je strah da ne dođemo u krive ruke. Da nas ne povrijede i ne ponize. Pa odbijamo i odlazak na kavu s nekim koga ne poznajemo. Pa završimo u vezi s najboljim prijateljem koji je tu pored nas već godinama i dokazano nas voli. I mogu se opustiti uz njega. Znam da me zna.
Ili završimo u vezi s „dobrim“ „prihvatljivim“ momkom jer su drugi prerizični. Tj drugima nismo niti dale priliku da nam se približe.
Oh da, za život treba hrabrosti, pa tako i za ljubavne/seksualne odnose.  (Htjedoh reći „za njih pogotovo“, ali ako u životu svemu pristupate svojim srcem, onda je ovo samo jedno od životnih polja. )
I tako gledam svoje prijateljice koje se smijulje pozivima na kavu na koje ne odlaze (jer ovaj izgleda i čini se ovako ili onako) oprezno birajući, a istovremeno žudeći za kontaktom. (I da, bitno je s kim se ostvaruje kontakt, da ne bi mislili da mislim kako se može ostvariti s bilo kime. Ne može. )
Osvrćem se na tu žensku krutost samog pristanka da odu na tu „kavu“. Jer bi ta kava trebala značiti što? Kava je samo kava, da dođeš i vidiš  kako se osjećaš pored te osobe, možda provedeš ugodih 5 minuta i odeš, možda ostaneš i 3 sata i super se provedeš, možda upoznaš ljubavnika, možda prijatelja, možda nakon 3 minute vidiš da nemate ništa zajedničko i odeš doma. Što god bilo, sve je okej. Ali – dozvoli si! Odi na tu kavu s osobom koja ti je simpa iako ne znaš jel pametno. Ma nije pametno toliko brinuti, toliko strahovati.
Prije ćemo se zatvoriti nego dozvoliti si biti sve što želimo.

Kako se prepustiti nekome kada nemamo povjerenja. Toliko opreza imamo i potrebnog dokazivanja s druge strane je potrebno da bi ga stekli, da bi se mogle prepustiti.
I dolazimo do glavnog pitanja- kome se to prepuštamo? Kome to dajemo svoje srce i povjerenje? Tko je taj koji će zaslužiti? Kako ga prepoznati?

Sva ova pitanja..... sva ova pitanja nas udaljavaju od istine.
Drage moje, ljudi imaju ranjena srca (baš kao i mi) i budite sigurne da će vas povrijediti, ne zato jer su zlobni nego zato jer je to tako... Kako se onda prepustiti kada već unaprijed znaš da ćeš biti povrijeđena?
Tako da shvatiš, da se ne daješ toj određenoj osobi... Daješ se sama sebi!
To je ono što nas nitko nije naučio! Prepuštamo se same sebi, gradimo povjerenje sa sobom,  rastemo i razvijamo se kroz odnose s drugim ljudima.

Znate li da je mozak jedini organ koji se ne može razviti sam, već kroz interakciju sa svijetom- okolinom. Njemu je potrebna interakcija. Kad se rodimo, mozak je glatka površina i svi centri se razvijaju kroz odnos s okolinom i ako toga izostane, određeni centar će zakržljati i neće se razviti u svoj potencijal. (npr ako u senzitivnom periodu razvijanja centra za govor beba nikad ne čuje i nije izložena govoru, ona nikad neće moći artikulirano pričati kao odrasla osoba)
Što želim reći, kažu, rađamo se i umiremo sami... to je točno, nitko za nas ne može (niti bi trebao) nositi dio naših izazova, ali smo potrebni jedni drugima da bi ostvarili sami sebe!
Želim reći, umjesto da fokus bude na tome da li je određenom muškarcu stalo do mene, da li je on sa mnom zbog sebe ili ga zaista interesiram ja, mogu li mu vjerovati i ostala uznemirujuća pitanja, trebao bi biti- kako se osjećam uz njega? Jel mi lijepo? Mogu li se opustiti uz njega, želim li ga? Što želim i kako želim i tražiti to od njega....
Razumijete? Vi ste vlastiti princ na bijelom konju i kad se počnete tako ponašati više vas neće opterečivati druga strana i njihove namjere....
Kada bi tvoj fokus bio na tebi, a njegov na njemu... ovo bi bio sretan svijet. Iako zvuči kontradiktorno, ali da bi se nekom mogli dati, prvo trebamo sjahati s njega i zajahati sebe! Tada govorimo o zrelom ispunjujućem odnosu.
Primjer- na Plesnom buđenje je bio zadatak gdje je jedna žena bila u ulozi „direktnog muškarca“ i vrlo direktno sa stavom  „znam što hoću“ ide po svoju partnericu. U tom zadatku su obje imale priliku – prva doživjeti sebe kao dirketnu osobu, a druga vidjeti kako se osjeća kada po nju dolazi osoba koja zna što hoće i snažna je. Ovoj drugoj se nakon početnog oduševljenja stvorio otpor upravo zbog pitanja- „zašto si ti sad tu, tebe uopće ne zanimam ja, ti samo želiš osvajati itd....“  To je ono o čemu govorim.... uskratila si je priliku prepuštanja sama Sebi kroz ruke nekog tko zna što želi si njom i na koji način... zbog straha da su njegove namjere „neiskrene, nedovoljne“... Pa što ako to nije odnos za cijeli život, koji odnos je cjeloživotni? (osim odnosa koji imamo sami sa sobom)

Tražimo kontakt, a onda kad nam dođe ga odbijamo iz straha...

Žene moje drage... ajmo uživati u ovom životu! Ajmo! Sutra nam nije obećano.
Prepoznaj svoje potrebe, ugodi si, brini o sebi i prepusti se užicima u svim oblicima....
Proljeće je idealno vrijeme za buđenje svih osjetila.... stani, udahni miris svih mogućnosti (proljeća), osjeti sunce na svom licu, čuj te ptičice... i prihvati poziv na tu kavu simpa lika, bez obzira što ga ne poznaješ.... i budi svoja....  Nemoj biti dio statistike koja na svojoj smrtnoj postelji žali što nije živjela.....
Volim vas i vjerujem u nas,

Petra


 
Jednostavnost predaje

Što trenutno jako želiš?
Što čvrsto držiš u svojim rukama? Čemu se iskreno i silno nadaš? Što ti je jako bitno, u čemu želiš imati kontrolu?
Koliko energije ti treba da sve to držiš i guraš? Puno, zar ne? Iziskuje veliki napor...

Što ako bi pristala na gubitak svih tih stvari? Kad bi pristala izgubiti kontrolu nad npr. svojim financijama... nad pozicijom na svom radnom mjestu, nad svojim ljubavnim životom/partnerom...., svojim izgledom itd....
Ako bi odustala težiti savršenstvu, perfekcionizmu. Odustala od toga da svaki dan izgledaš besprijekorno, sretno i nasmijano i svima budeš simpatična i uljudna. Odustala od toga da budeš snažna žena- to je jako moderno danas biti. Nitko ne želi biti slaba žena, to je „so last year“.
Kad bi odustala biti najbolja mama koja možeš biti.... Lista je dugačka...
Sad zamisli da to sve puštaš iz svojih ruku. Zamisli da jednostavno odustaješ od svih tih stvari.
Trenutak predaje.
Kad odustaneš od borbe, dokazivanja, zadržavanja, osvajanja..... kad se jednostavno predaš. Pustiš sve iz ruke.
Pusti svog partnera... pusti svoj posao... pusti svoje dijete... pusti svoje tijelo... Taj prvi trenutak predaje će te obliti užasom. Užasom neuspjeha, velikog gubitka i propuštenih prilika...
Ako izdržiš taj prvi trenutak i ne kreneš se panično hvatati  sve te stvari (koje ionako nisi imala) , ako izdržiš taj trenutak užasa (ipak je samo trenutak koliko god se činilo da će trajati vječno) otvara se osjećaj međuprostora, tišine i mira.
U tom prostoru u kojem sad imaš prilike udahnuti, ubrzo osjetiš kako  počinješ udisati život i da kroz tvoje tijelo počinje cirkulirati nova energija.

Počinješ osjećati nove mogućnosti, odjednom shvaćaš da imaš hrpu mogućnosti koje ti se nude. Počinješ osjećati zanos života. Počinješ osjećati vrijednost vlastitog.
Metaforički rečeno, u jednom trenutku si sjedila gladna za praznim stolom i brinula da  nikad neće biti hrane na njemu, a u drugom trenutku sjediš za švedskim stolom i možeš birati, što i koliko želiš. Tolika je razlika perspektive.
Jer stojiš na drugom mjestu. Na mjestu u kojem nisi mala djevojčica koja mora silno dokazivati svoju vrijednost i panično se držati za tatine(partnerove) hlače.

Stojiš u svom osjećaju sebe, svoje vrijednosti.... A iz te perspektive, cijeli svijet je tvoj! Sve mogućnosti su ispred tebe....

Da, da bi dobila sve, moraš pristati na gubitak.... To je granica koje mnoge ne prođu. Jer je teško. Teško je prestati žuditi za dokazivanjem... i ostvarivanjem svoje vrijednosti kroz druge.

Jednostavnost predaje je u prihvaćanju. (Ta predivna, moćna riječ- „prihvaćanje“. )
Prihvaćanju da danas nemam ili nisam ono što želim ili mislim da bih trebala biti.  I da je to potpuno u redu. Da me to ne čini manje vrijednom, manje... bilo što.  
Zapravo me oslobađa tereta vlastitih očekivanja od sebe.
Oslobađa i ljude oko mene koje sam držala „pod kontrolom“... jer svako držanje za nekoga je iskaz nepovjerenja, i prema samom sebi i prema toj osobi, prema životu.

Oslobodimo se žene, samih sebe. I krenimo malim koracima prihvaćanja...  sebe, upravo takvih kakve jesmo u ovom trenutku.... <3

Petra

 


 

 Lose yourself

 photo by Ratko Mavar 

Kad si se zadnji puta prepustila? Bilo čemu? Ali ono zaista, prepustila da se izgubiš u tome, da nestaneš na tren ili dva i da vidiš tko će izroniti? U seksu, ljubavi, plesu, crtanju, kreiranju, igranju, bilo čemu?
Najgore je kad od božanstvenih stvari (koje sam navela) stvorimo rutinu. To je grijeh, to je za mene i više od grijeha. To je polako umiranje. Ono unutarnje koje gasi plamen života. Kad koža postane siva, oči bez sjaja, osmijeh bez života.
Kad si zadnji puta dotaknula nekog, potpuno prisutno i predano? Osluškivala pritom vlastitio disanje i pratila kako se mijenja, produbljuje.... i jesi li se izgubila u vlastitiom disanju? 
Držiš li kontrolu? .... i kad dođeš do one zadnje granice predaje, što činiš? Ostaješ li se držati za tu zadnju nit kontrole.... ili se uspijevaš pustiti?
što će se desiti ako pustiš tu zadnju nit? Smrt? :-) O da... smrt, samo je pitanje što je to što će umrijeti. A još veće pitanje, što će se tom smrću roditi?

„Izgubiti se“... koji osjećaj se budi u tebi na taj spomen? Što to za tebe znači?
Za mene znači nestati u trenutku. Toliko se predati da nestanem. Najuzbudljivija stvar koju mogu raditi dok sam živa. A živa sam zbog toga.
Kad nestanem, tko preuzima kormilo? Tko me vodi kad ja nestanem, kome se to prepuštam? Tko stvara koreografiju kad se potpuno prepustim sebi? Otkud dolaze ti pokreti i ta energija?
Kad se izgubim u vođenju ljubavi... tko me vodi tada? A vodi me netko. Isto kao i za vrijeme plesanja, osjetim promjenu energije, osjetim da dolazi iz dubine, osjetim iskonsku snagu.... divljinu... Kao da sam spojena sa samim ženskim korijenom, čistom ženskom esencijom.
Izgubiti se....toliko da nestane sve osim ovog momenta sada... kad nestanu misli, strahovi, pitanja.... očekivanja, stara uvjerenja... Trenutak potpune čistoće, bjeline, u kojem izranja gola Ti. Ona koja Je, ona koja čeka da je počneš živjeti. Ona koja pokreće vatru u tebi, ona koja nikad ne odustaje...
Ona zbog koje si došla Tu na ovaj svijet. Tko je Ona? Vjerujem da se svaka od nas barem jednom susrela s njom... koje ime bi joj dala? Kakva je njena energija? Koja je njena boja? Opiši mi je... želim je upoznati...
Dovoljno je tako malo zapravo.... a dobiva se toliko puno. Prepuštanjem. Obraćanjem pozornosti na trenutak u kojem si sada.
Kao ja dok pišem trenutno, osjećam svoje prste kako lupkaju po tipkovnici... čak mi sam taj čin godi za prste... Osjećam i svoj dah, kako puni moje tijelo.. mogu osjetiti zadovoljstvo svog tijela dok se puni kisikom... Osjećam vibraciju u glavi.... osjećam svoje srce.... I imam osmijeh na svom licu. Pisanje je jedna od mojih igra ronjenja po vlastitim dubinama i plićacima.... a tekst kreacija trenutka.
U čemu se možeš izgubiti danas? Nemoj propustiti tu priliku.....

Izgubi se! Da se možeš svaki puta nanovo rađati.

Petra 


 

Note to myself  

 photo by Ratko Mavar

Usred ludnice, usred kaosa, usred buke... Diši ženo, samo diši....
Usred dostizanja svih obaveza i želja, usred najveće brige... diši ženo...
Usred oluje koju stvara tvoj um, usred svih obrana i zaštita koje si podigla da se zaštitiš... Samo diši... Odmori se.
Teško je držati privid sreće, oduzima jako puno energije. Teško je nositi sve te zaštite i štitove. Odloži ih na tren, opusti dlanove. Uzmi duboki udah, zaklopi oči i osjeti svoje tijelo... Osjeti kako se ispunjava prostorom za novo. Svaki udah širi tvoja pluća...
Briga te udaljava od tebe, vodi te u sutra... a znaš, sutra ne postoji. Nedohvatljivo je. Postoji samo ovaj tren... ispunjen brigom za sutra.
Život je nepredvidiv. Jedino što je predvidivo u njemu su tvoje misli.
Odmori. Zaslužila si. Samo diši.... i pusti zrak da puni tvoje tijelo. Osjeti svoja stopala, osjeti svoju guzu ako sjediš... predaj svu svoju težinu podu, prepusti mu se.
Prepusti mu i sve svoje brige... barem na tren. Kroz izdah. Kroz molitvu svog srca. U tišini svog bića.
Jer ženo, ne znaš što donosi sutra... zar nije u tome sva ljepota života?
Raduj se kao da ti nosi najljepše darove... i radost će biti tvoja realnost.
 Jer sutra ne postoji...
<3 

Petra 


 

Tango

 photo by Ratko Mavar

Srce. Otvoreno, zatvoreno. Uplašeno, ali spremno. Sve je. I sad je. Osjećam svoj dah i osjećam kako udišem u zajedničko polje sviju nas. Ja, odvojena a dio cjeline. Svakim novim korakom, svakim novim odvajanjem i razdvajanjem, prekidom, zapravo bliža. Jer me svaki korak vodi bliže... sebi, tebi? Nama?
Stojim nasuprot i gledam  i čeznem... za dodirom, kontatkom... Stojim nasuprot i gledam u sebe... i kontakt je tu, spojena sa sobom, tobom...
Trebam te, nemam se... Imam se, dijelim se.... Dva potpuno drugačija iskustva, dvije potpuno drugačije dimenzije.
Kada gledam prema van i tražim što mi nedostaje, tražim ispunjenje vlastite praznine kroz druge ljude, kontakte, dodire... čini me vječno nezasitnom i potrebitom.
Kada gledam unutra, u sebe i ostanem uz svoj osjećaj praznine i samo budem uz njega.... i ne trebam ništa, ne trebam izgovarati čarobne afirmacije, ništa... dovoljno da samo budem  „tu“ za sebe.... Tada se punim. I onda ne trebam to dobiti izvana. A imam slobodu podijeliti tu puninu sa svijetom.

Ne očekujem od sebe postati Buda koji neće imati potrebe... samo naći balans između primanja i davanja. Balans između onog što mogu dati sama sebi i što mogu uzeti od drugih. Balans između onog što mogu podijeliti drugome i dati od sebe. Od srca, iz srca, iz želje, iz potrebe, iz ljubavi.
Uvijek nanovo učim kako svijet vidim upravo onakvim kakva sam ja. Ne sviđa mi se što vidim? Mijenjam to sa sobom. Partner me ne poštuje dovoljno? Ne, ja se ne poštujem dovoljno. Kolege me podcjenjuju? Ne, ja se podcjenjujem.... Svijet je nepošten? Ne, nego ja nemam dovoljno hrabrosti zauzeti se za sebe.... I mogu tako unedogled navoditi što je sve krivo sa svijetom i ljudima i uvijek se nanovo vraćati na sebe.
A vrijedi i obrnuto. Partner mi je sjajan? Da, ja sam sjajna. Kolege su pune podrške? Da, ja sam podržavajuća. Svijet je čaroban? Da, ja sam čarobna....

U što se zaljubljujemo kod drugih, ako ne u vlastite kvalitete koje vrlo vjerovatno nismo u potpunosti pustili da žive u nama. Kad bi mogli nabrojati u što ste se sve zaljubili kod drugih ljudi možete li povući paralelu sa sobom? Nisu li to vaše vlastite čežnje? Vaša vlastita neotrkivena blaga?

Što mi sve odnosi mogu otkriti o meni samoj... Kakva sam prema svom djetetu je upravo onakva kakva sam prema djetetu u sebi. Što me smeta kod nje? Što volim u njoj? Smeta me kad vrišti iz petnih žila kad nije zadovoljna nečime. Smeta li me zato jer smatram da je „nepristojno“ takvo ponašanje ili zato jer sebi ne dozvoljavam „vrištati“ kad nečime nisam zadovoljna pa šutim i gutam nezadovljstvo.
Odnos sa sobom je najzahtjevniji. Najkompliciraniji. Ali i najzahvalniji.Jer njime mijenjamo svijet. Mijenjamo najprije doživljaj svijeta, zatim i svijet. I sve dok tražimo heroja da nas dođe spasiti, propuštamo se susresti sa najvećom heroinom u sebi.
Heroina u meni je ona koja  ima strpljenja za moje strahove, ljubavi za moju tugu, suosjećanje za moje čažnje i radost za svaki novi korak koji učinim. Nekad će me držati za ruku, nekad će me gurati naprijed, nekad pljesakti od uzbuđenja, a nekad samo bivati sa mnom u tišini.

Obožavam taj životni tango između drugih i sebe... Između sebe i sebe...
Ako je Život taj Princ na bijelom konju koji me prosi, tada je Tango naš zajednički ples. Sve što trebam je utegnuti centar, opustiti tijelo i dozvoliti interakcijskoj igri da se dogodi svjesna da u svakom trenutku mogu promjeniti smjer, korak, ritam...

Volite li i vi tango? Koja je to životna odluka/događaj/trenutak kada ste poslušale svoj unutranji glas koji je donio  zanos u vaš život? Kako bi opisale svoj ples tada? Strastven, uzbudljiv, izazovan, miran... ljubavan?
Ajmo plesati žene! Let's tango!

S ljubavlju, 

Petra

 


 

Reci Da!

 photo by Ratko Mavar

Uloga žrtve. Jedna od najtežih uloga koje smo (mi žene) naslijedile i nosimo stoljećima. Žrtve društva, podređene mužu, obitelji, djeci, poslu... uznemiravanju ovog ili onog tipa....
Seksualna uznemiravanja i povređivanja, ucjenjivanja..... U nekim zemljama oduzeta prava na školovanje, negdje se još sakate ženski klitorisi, negdje je oduzeto pravo na odluku o roditeljstvu- zabrana pobačaja, trafiking žena u seksualno roblje.... Da ne nabrajam ostale užase.... I dok pišem ovo, srce mi se stišće i suosjećam sa svim tim ženama i želim samo vrisnuti i pobuniti se. Jer svaki udarac koja primi bilo koja žena na ovoj planeti... i ja sam primila. Svako pravo koje je njoj oduzeto i meni je... Trebamo postati svjesne da se to ne događa nekome drugome....
Ta uloga žrtve živi u svakoj od nas, pitanje je samo u kojoj mjeri te u kojem polju našeg života se manifestira.
Duboko vjerujem da je Sada vrijeme kada se događa nešto veliko i po tom pitanju. Mijenja se. I zato želim govoriti i pisati o toj žrtvi u sebi. Kroz partnerski odnos, kroz obiteljski odnos, kroz poslovni, prijateljski... bilo koji.
Totalno sam za oslobođenje žena iz svih okvira koje su nam nametnuli kroz povijest, kroz život.  Zagovaram- zahtijevam! potpunu slobodu i ravnopravnost.
U toj igri između probijanja tih „nevidljivih“ granica unutar naših umova, volimo naći protivnike izvana. Da, društvo nameće pravila, obitelj nameće pravila... Jasno, u želji da budemo prihvaćene još kao djevojčice smo odlučile biti unutar tih okvira očekivanja. Ali danas kada smo odrasle  ništa nas ne sprečava da  odrastemo, da preuzmemo odgovornost za svoj život u vlastite ruke.

Razmišljanja tipa: „...kada bi muškarci bili nježniji i pažljiviji... kad bi muškarci bili čvršći i jasniji... kada bi znali donositi odluke.... Kada bi nas okolina više poštivala... ma kada bi nas vlastitia obitelj više poštivala- naše potrebe i želje.... Kada bi.... I situacije u kojima se imamo potrebu svađati i tražiti svoje pravo- kad se netko ugura u red ispred nas... kada partner ne može vidjeti naše potrebe i želje.. kad nas djeca ne slušaju nakon što smo im 5 puta ponovile...“ govore iz tog istog  dijela nas koji smatram jako bitnim za osvjestiti.
Obrazac žrtve. Iako riječ Žrtva može zvučati pomalo dramatično, zapravo je jako precizna. Jer žrtvom te čini kada ti ne odgovara neka situacija (povrjeđuje te) ali je „moraš“ prihvatiti jer se tvoj partner, tvoja firma, tvoja obitelj ne može ili neće promijeniti pa eto „malo“ trpiš. Nisi zadovoljna, svaki puta glasno (ili tiho) se pobuniš, ali  te ne slušaju, ne čuju.   Žrtva supruga koji te ne razumije (ne poštuje, ne uvažava tvoje granice, tvoje vrijeme ... što god), žrtva društva koje ti želi uskratiti neka prava, žrtva neke korporacije koja ti ne daje jednaku priliku kao i nekom muškom kolegi.... Žrtva obitelji gdje moraš opsluživati i zadovoljiiti svačije potrebe.
Hej žene! Dovoljno je reći NE!
Reci Ne i okreni se. (i ne očekuje odobravanje s druge strane jer ga nećeš dobiti)
Reci Ne i protestiraj na trgu i ne dozvoli da netko drugi odlučuje o tvojim pravima.
Reci Ne 25-om zahtjevu tog dana od svoje obitelji i pobrini se za sebe.
Postoji sad već sve popularnija uzrečica- „Dijete ne treba dobru mamu, dijete treba mamu koja je dobro!“ A da bi bila dobro, pobrini se za sebe. Postavi svoje granice.
Potraži žene u svojoj okolini koje će ti biti podrška. Da, ženska plemena zaista postoje. Ako ne možeš naći svoje pleme, probaj pronaći barem jednu osobu koja će ti biti bezrezervna podrška.
Ta uloga žrtve se tako suptilno uvuće pod kožu i sraste s tobom da nisi ni svjesna da je igraš. Jer odrastamo s njom. Jer smo „cure“.
(sjećate se priče o djevojčici koja je trčala ispod duge?  Željela je postati dječak jer su dečki imali slobodu igranja, pa se nadala da će joj se želja ostvariti ako prođe ispod duge... Jadna se utopila u močvari koju nije vidjela dok  je trčala zatvorenih očiju. Ne sjećam se cijele priče, ali pamtim dvije stvari- želja da probije te stroge okvire koje je imala samim tim što je rođena kao djevojčica i smrtna „kazna“ za pokušaj)

Otkad sam svjesna sebe feministica sam, ali nisam to htjela reći glasno jer se feministice nekako uvijek smtralo kontra muškaraca. A ja nisam kontra muškaraca, ja jako volim naše muškarce. Vjerujem da sam samo oduvijek osjetljiva na nepravdu.
Ali ni neznajuć, zaigrala sam sve te uloge (žrtve, poslušne curice itd).  I prkosila im kroz godine.  Kao neki osobni rat koji sam vodila ili još ponekad vodim.
Ono što želim reći je- Ženo draga, ne trebaš trpjeti.... smiješ reći Ne i okrenuti se na drugu stranu. Smiješ i trebala bi uzeti vrijeme samo za sebe i udovoljiti svojoj trenutnoj potrebi (koja god to bila) Trebamo brinuti o sebi!
To je način na koji razvijamo ljubav prema sebi, osnažujemo se, pokazujemo si da smo Tu za sebe. A kad sam Tu za sebe onda sam mirna i sigurna. Jer što god bilo, bit ću tu i neću se napustiti.
Takvoj ženi nećemo odzumati njena prava jer nam ona neće dati. Njoj nećemo uvaljivati svoje odgovornosti jer ih ona neće preuzeti na sebe. Nju ćemo poštivati. Jer ona ne treba povisivati svoj glas da bi je čuli. Ne treba lupati šakom o stol da bi je doživjeli. Ona neće kriviti muža za brak u kojem nije sretna.... niti dijete za nedostatak vremena za sebe. Neće joj biti kriva firma jer ne može napredovati.
To je jedna od najvrijednih lekcija koje sam naučila do sada. Ne nabrijavat se na ljude i optuživati ih za svoj osjećaj nemoći. Nego preuzimati odgovornost za vlastiti život! To je čarobni štapić koji sam tražila. S njim se sve loše briše i događaju se čuda. Ne trebam se više svađati, ne trebam dokazivati svoje namjere, svoju vrijednost (iako ponekad još uvijek to radim)
Slojevita je ovo tema (kao i svaka) jer se puno psiholoških momenata ovdje odigrava... a nije ni lako nositi se s prašinom koja će se neminovno dići nakon što počnemo govoriti Ne.... Da li je vrijedna? 
Što mi je donijelo postavljanje granice i govorenja Ne na stvari koje mi nisu odgovarale?
Prvo i osnovno, donijelo mi je osjećaj samopoštovanja. Nekad i strah da ću  ostati sama na svijetu jer će me se odreći svi koje volim, ali nisu se svi odrekli, samo neki, a ti ionako nisu bili za mene. :-)
Drugo, osjećaj vlastite snage! Osjetila sam moć. Postoji razlika između nadmoći i moći. Govorim o moći. Moći kreiranja vlastitiog života. Gdje nisam više prepuštena struji života nego imam kormilo i određujem vlastiti smjer! Wow!!!
Donijelo mi je više hrabrosti... Ali možda onaj najsočniji dio, donijelo mi je nove boje i okuse života. Moj život se od tada bitno promijenio i obogatio na sve moguće načine.
Valja ne zaboraviti na bitnu činjenicu da ako ne znamo reći Ne da nismo sposobne niti uistinu reći Da.
Pa recimo Da Životu! Kleči ispred nas kao kakav najčarobniji princ i čeka naše Da. Ja sam svom princu rekla Da! I pristajem svako jutro ponovo jer me svako jutro ponovo prosi... Daleko sam od savršene mlade, ali ovu romansu želim sve dok nas smrt ne rastavi...

Da....

Petra


 

 Ljubav prema sebi

 

Postoji to uvjerenje kako uvijek trebamo biti „reprezentativni“, pokazati svoje vrline, pokazati da smo sposobni i da možemo. Jer ako to pokažemo, to će ljudi i cijeniti. Ako pokažemo ljudima svoje mane, to je ono što će oni i vidjeti.

Tako sam i ja naučila pokazivati svoje dobre strane. One manje dobre (da ne kažem loše ;-) ) sam – neću reći skrivala, nego jednostavno nisam pokazivala. Jer nisam željela da me ljudi poistovjete s tim, da me gledaju kroz to. Tako je popularno biti samouvjerena, samodopadna, emacipirana i snažana žena koja zna što hoće i to uzima. U to sliku ne stanu moji strahovi i loši dani.

U razgovoru s jednim prijateljem, jedno popodne nakon cijelog dana provedenog s bolesnom kćerkicom, pitao me kako sam. Rekla sam da izgledam kao da me rijeka izbacila. On, navikao na sve moje predivne i reprezentativne fotografije je rekao, ma nemoguće, pošalji mi fotku. I tad sam shvatila da imam problem pokazati svoju lošu fotografiju na kojoj nisam počešljana, našminkana, na kojoj mi je lice natečeno i umorno.... I zbog toga sam je, u inat,  odlučila objaviti. Ideja da ne smijem svijetu pokazati svoje loše strane je nerealna i luda. Jer imam loše strane. I pitanje je uopće koliko dobrog mogu dati ako se ne dajem u potpunosti. Taj tren kada sam ponudila i svoju lošu stranu, osjetila sam se fantastično. Nije mi bila potrebna potvrda drugih (koja je samo dolazila zajedno s podrškom), osjetila sam se bliže sebi... i rasterećeno... jer sam okej upravo takva kakva jesam. Sa svim vrlinama i manama.

Voljeti svoje mane ne znači ne željeti promijeniti se. To znači prihvatiti da trenutno postoji nešto što mi je teško svladati. Ne trebamo biti savršeni da bi zavrijedili biti voljeni. Po meni je iskrenost lijek svih bolesti srca i duše. Ali najprije iskrenost prema samoj sebi... pa zatim i prema bližnjima. 

Jedan od pojmova koji dosta stvara pomutnju je "ljubavi prema sebi". Razlika između sebičnosti i „zdrave“ sebičnosti. Ljubavi prema sebi i narcizma.
Dok uistinu postoje narcisti (narcizam se razlikuje od zdrave ljubavi prema sebi u svom korjenu. U  korjenu narcizma se krije  osjećaj manje vrijednosti) postoje i ljudi koji su se utemeljili u osjećaju vlastite vrijednosti. Ti ljudi će lako postaviti svoje granice, reći nekome Ne, ali i vrlo lako reći Da, prigrliti nove prilike, primiti kompliment, pohvalu bez previše buke. Čini se kao da njima dobre prilike  jednostavno ulaze u život. I mislim da je zaista tako. Kada su vrata otvorena, prilike mogu ući.

Kad govorim na svojim satovima ženama da usprave svoja leđa, dignu pogled, izvuku vrat i izbace ramena nazad, dogodi se jedna psihološka promjena.  Takav stav tijela automatski stavlja osobu u poziciju kao da ima nešto za reći/dati (znači istiće se, isturena je) i reakcije su dvojake- nekim ženama odmah postaje neugodno, a neke kao da su dobile dozvolu konačno stati u stav za koji oduvijek osjećaju da je njihov. Jer je. Samo to zaboravimo, stisnu nas bivši neuspjesi, kritike koje smo primili, odbijanja, odgurivanja, upozoravanja kakva bi skromna i poslušna, dobra, djevojčica trebala biti.
Ako si odgojena kao dobra i poslušna curica, stav „kraljice svemira“ teže ulazi u psihu (tijelu je potpuno prirodan)

Smijem li se isticati? Pogotovo jer imam toliko nesavršenosti i mana. Možda kada postanem malo bolja, kada budem sigurnija u sebe, kada ću raditi manje grešaka, kada ću se jasnije izražavati, kada ću biti snažnija, kada neću biti toliko osjetljiva... kada smršavim, kada ..... budem bolja verzija sebe.
Ali ta bolja verzija nikad ne dođe. Ona je uvijek negdje u idućem proljeću, idućem ljetu, idućoj jeseni.... u odluci koju ću donijeti uskoro- da odem na tu dijetu, da ostavim tog partnera koji me ne poštuje, da kažem Ne prijateljici koja ruši moje granice.... Ali taj dan odluke ne dolazi, nije još taj ponedjeljak.

I što sada? Nemamo snage/odlučnosti za napraviti taj korak koji će nas odvesti u „obećanu zemlju“ i zapravo nas to čini još nesigurnijom, podsvjesno, a ponekad i vrlo svjesno, krivimo same sebe.
Gdje je tu ljubav?
Iznenadili biste se koliko ljudi se podsvjesno boji da ne zaslužuju ljubav.... da nisu vrijedni ljubavi. Da je ljubav nešto što se treba zaraditi, zaslužiti, dokazati, zavrijediti....

Što kad bi vam rekla da već sada, sa svim vašim nesavršenostima, nedostacima, nesigurnostima, osjećajima manje vrijednosti i svim onim ljubomorama, zavistima... da ste takvi kakvi jeste, predivni i da zaslužujete ljubav sami po sebi... ne čineći ništa. Ništa ne trebate raditi da zaslužite ljubav.
Zamislite- „ništa ne trebam raditi da zaslužim ljubav“.... Kako vam to zvuči? Vjerujete li da je to istina?
Možete li sada reći sama sebi- Da, takva kakva jesam, sa svim svojim ljepotama i nesigurnostima i ranama, jedinstvena sam i vrijedna potpune ljubavi.

Dok mislite o tome, osjećate li ljubav kako struji vašim tijelom?
Možete li voljeti tu nesigurnu sebe, tu sebe koja nema kapacitet poduzeti određene korake koje znate da morate /želite.... tu sebe koja ne izgleda onako kako bi voljeli... Možete li voljeti tu sebe koja se boji i nije samostalna.. Tu sebe koja čeka nešto ili nekog izvana da joj donese promjenu i pokrene je (spasi je).
Možeš li? Jer baš ona treba tvoju ljubav više nego išta. Ne treba da je osuđuješ niti kritiziraš. Treba da je vidiš takvom i da joj kažeš da je sve okej. Da je ona okej. I da je voljena. 

nesavršena Petra


 

Oh, but my darling, what if you fly?

 photo by Ratko Mavar

Nije li život sam po sebi stalna promjena? Sve se mijenja, iz minute u minutu, ništa ne miruje, sve se kreće. Kako to da se onda tako bojimo tog kretanja/promjene? Zašto je tako teško puštamo u svoj život. Što je toliko strašno što se može dogoditi, u koju smo to laž povjerovali? Da nismo sposobni prilagoditi se? Da ne smijemo griješiti? Koliko straha i opreza kod donošenja krive odluke, skretanja u krivu ulicu... Ne shvaćajući da je jedina greška ne donositi odluke, šaptati sebi da ne možeš... Kako ne možeš? Stvorena si da možeš! Kreirana si od „mogu i postoji“. Svaka tvoja stanica u tijelu može i zna i djeluje. Kako smo povjerovali u tu laž da ne možemo?

Bojiš se grešaka? Obećajem ti, radit ćeš ih stalno... do smrti... Jer su dio učenja. Jer su padovi dio ustajanja. Ali ne brini....

Što „promjena“ znači? Znači dozvoliti da ti se dogodi nešto što još nije do sada, možda neka nova emocija, novi susret... Promjena je krenuti izražavati se ako nisi do sada, promjena podrazumijeva iskoračiti iz svoje sigurne zone i ući u nepoznato. A nepoznatog se bojimo, jer je... nepoznato! Nema uputa, nema google mape i ne znaš nekad čak niti gdje ćeš stići (a kamoli kojim putem ćeš do tamo) to je tako sklizak teren... I kao da nije dovoljno „opasan“ sam po sebi, tu postoji otežavajuća okolnost, a to je – „što će selo reći“. Kako će moja okolina reagirati na taj novi moment u mom životu. Neminovno je da se neće svima dopasti. Jesam li spremna prihvatiti tuđe odbacivanje i kritiku?
Pa sve to zajedno pomješano sa strahom od donošenja krive odluke... a što ako prođem kroz sve to, a zapravo napravim „fatalnu“ pogrešku?
I zbog svih tih pitanja, strahova i sumnji u sebe, u život, ostajemo tamo gdje jesmo, zatočeni u svojim malim okvirima.
Netko može dugo trpiti, netko kraće... Ali svi se moramo suočiti sa svojim strahovima, kad tad. Rijetko sami odaberemo taj put, najčešće nas život dovede pred zid- nekad bolnim raskidom nekog odnosa, nekad kroz bolest...

Odlučila sam slušati svoje impulse, znakove tijela i srca. Odlučila sam ulaziti u izazove sama, ne čekajući da me život zvekne po glavi. Da li me strah? O da.... užasno me strah. 
Ponovo se suočiti sa svijetom sama. Ali ovaj puta ne zatvorena u svom svemiru. Ovaj puta otvorena za život i ljude.... otvorena za greške i padove... Otvorena za uspjehe... otvorena za iskrene zagrljaje... za strastvene i ljubavne dodire, poglede. Otvorena da bude kako god treba biti.
Otvorena za susrete s izazovima, kažem otvorena. Ne stisnutih šaka i zatvorene čeljusti... već otvorena, iako znam da će boljeti. Boljet će ionako, zar ne? Ovu bol bar ima smisla prolaziti.
Nema garancije, ali nema je ionako, zar ne?

„Turning toward what's hard and scary and vulnerable is not a default choice (at least it's not mine). But over the years I've learned that the energy I spend trying to avoid my fear is best spent walking right toward it with an open and willing heart. Easy? Heck no. Does it get easier? Not always. Worth it? So far it's been worth it every single time“ Brene Brown

Vidjela sam svoju objavu od neki dan, gdje je moja slika na kojoj imam dvadeset pored fotke gdje imam četrdeset. I zamislila sam da su se njih dvije zaista susrele, da zaista stoje jedna pored druge. Pitala sam se što bi ta 20godišnjakinja vidjela u toj četrdesetogodišnjoj ženi? Pokušala sam se sjetiti sebe tada i mogla sam ući u njenu kožu i iza njenog pogleda.... I odahnula. Jer sam gledala u tu četrdestogodišnju sebe i osjećala se sigurno. Osjećala sam je čvrstom i stabilnom. Zamišljam kako se ta dvadesetogodišnjakinja, koja je tada bila prilično nježna, uvukla toj četrdesetogodišnjakinji u zagrljaj... i kako je stigla kući.
Napokon.

Promjene? Neminovne... neizbježne. Otpor prema njima najviše boli i košta. Stvoreni smo u kretanju, rastemo i razvijamo se, stalno i nanovo.... 
Mijenjati se znači biti živ! Znači da struja života teče kroz nas, znači da smo u skladu sa životom, prirodom. Znači sklad (iako se nekad čini kaos) Znači disati punim plućima. Znači popeti se na najviše Himalaje svog života.... 

Koja odluka čeka da je se donese?
Možeš li, smiješ li... već danas?

What if I fall? Oh,  but my darling,  what if you fly???“

S ljubavlju, 

Petra 


 

 Na visini zadatka

 photo credit by Ratko Mavar

Probudila sam se jutros slomljena... tijelo me boljelo, u glavi osjećaj mamurluka, cijelo lice natečeno... bezvoljna, nemam snage u tijelu za odgovarati na sve djetetove želje, a ona se probudila nešto prije 7h.
Kakvo jutro, ne razumijem, legla sam sinoć zadovoljna, sretna štoviše...
Dijete uporno traži moju pažnju i predivna je. Izmjenjuje nekoliko različitih igara u 10-tak minuta i u svakoj sam bitan faktor .. Mama reci ovo ili Mama napravi ono... A ja sam krepana, ne mogu... I osjećam se loše zbog toga jer ne mogu. I sjetim se da za par sati vodim plesnu radionicu koju danas još k tome i snimamo. Koreografiju koju volim i koju sam prošli tjedan strastveno stvarala... Osjetila sam kako me počeo obuzimati još veći osjećaj mrzovolje... želim se pribrati ali ne ide.
Dolazim u dvoranu na radionicu koju vodim, ovdje mi se osjećaj lošosti još pogoršava. Vidim svoje žene/polaznice kako se prpošno pripremaju i to me dodatno još zakucava.
Krećemo s koreografijom i tužna sam jer neću prenijeti osjećaj koji sam imala kad sam je stvarala... i toliko sam se veselila ovoj radionici. Svakoj se veselim ali ovoj sam se posebno veselila. I evo me sada, totalno van sebe, van osjećaja pjesme, pokreta. Mogu ja to sve otplesti tehnički ali nedostajem Ja.
I pitam se u jednom trenutku što ću sada? I sjetim se savjeta koji sam prije neki mjesec dala jednoj ženi koja se požalila na satu da se ne osjeća seksi. Rekla sam joj da i ne treba, da otpleše što god osjeća u tom trenutku, neka otpleše čežnju.
I krene pjesma i uđem u taj svoj osjećaj očaja i shvatim kako ga je divno pustiti u pokret.. kako i u očaju mogu biti sočna i živa. i shvatim ono što sam i prije znala ali nemam još očito dovoljno utakmica u nogama- da biti što god jesi u trenutku, umjesto biti „na visini zadatka“ znači biti autentičan, znači biti u sebi. Biti u sebi znači osjećati puninu.
A ja tako volim biti na visini zadatka... volim biti mama kakvu sam si kreirala u glavi, volim biti tu za malenu, volim voditi plesne satove onako kako znam da imam potencijala i sposobnosti i onda me ljuti ako nije u toj razini... Onda me rastuži ako nisam raspoložena za igru s njom ili nemam kapaciteta voditi sat kako sam ga vodila dan ranije.. A znam da mogu i želim.
Ali ne mogu jer nisam stroj. I nekad sam tužna i nekad sam odsutna i zamišljena, nekad sam radosna, nekad strastvena, nekad frustrirana... i koliko god bi voljela svom djetetu biti savršena majka, ne mogu. I shvatim da je to okej... da je u redu djetetu reći- Zlato, mama danas ne može igrati sve tvoje igre, mogu ovoliko, ali ovo ne.
Shvatim da ne trebam biti odlično raspoložena kad uđem u dvoranu jer će u protivnom žene koje toliko volim, misliti da mi nije stalo...
One će znati da i ja imam svojih dana... i ako budem iskrena i one time dobivaju  više prostora pustiti „svoje dane“ u našu dvoranu...
I tim jednim činom dozvoljavanja da osjećam što god osjećala u tom trenutku, uđem u sebe i promijenim cijeli tok energije. Prodišem! Trenutak prije sam gubila energiju boreći se protiv sebe, zatim okrivljavajući se, a trenutak kasnije, činom Dozvoljavanja da bude tako kako već ionako je, prodiše cijelo tijelo, osjetim se živom i sočnom i seksi, moćnom čak i u svom očaju.
Da, zbog toga nisam postala prpošna, razlog mog nezadovoljstva nije nestao, ali se sada s njim mogu nositi, potpuno. 
Jebe li i vas bivanje na „visini zadatka“? ;-)

Petra

 


 Fokus

 

Znate kako nas uvijek bombardiraju informacijama kako biti lijepa i privlačna, kako osvojiti muškarca... pa onda svi ti plesni zanosni pokreti, kruženja zdjelicom, ljubavničko umjeće... kako prepoznati jel on zaista zainteresiran za tebe i ima li ozbiljne namjere (???? Ako mi treba pomoć da to otkrijem wtf?)...

A onda uz te vanjske informacije dolazi i ona unutarnja potreba opravdavati njegovo neprihvatljivo ponašanje – „ma on samo ima problema s povjerenjem.. ako mu dokažem kako sam ja prava osoba za njega i da ga neću povrijediti, onda će prestati sumnjati u mene...“ ili „ nikad me prvi ne zove, čini se da je jako nesiguran u sebe i potrebno mu je da je žena napravi prvi korak“ ili „ govori u šiframa jer nema hraborsti reći direktno što želi i ostavlja prostora da dopunim rečenicu.... ali oboje znamo što zapravo misli....“  ili „kopa mi po mobitelu jer je nesiguran i traži dokaz da može imati povjerenje u mene...a jadan... vidim u njegovim tužnim očima da mi je zavirivao u privatne poruke jer me zapravo previše voli...“ Mogla bi nabrajati do prekosutra....  Ta unutranja potreba govori na sve te situacije: ako mu pokažem/dokažem da sam ja tu za njega i da ga volim, sve će se promijeniti, on će se promijeniti....

Na sve to mogu samo jaaaaako duboko uzdahnuti.... pa ponovo udahnuti.... pa onda još jednom izdahnuti... Ovaj puta možda pustiti i kakav krik... Krik gluposti koja me tjerala da se ponašam bez samopoštovanja... Krik užasa da sam prihvatila ideju da je On osoba s posebnim potrebama a ja dobrica koja će dokazivati svoju ljubav? Krik oslobođenja od ideje da trebam imati posebne senzualne vještine kojima ću zadovoljiti to široko polje Njegove seksualnosti. (Neka digne ruku žena koja nije bila u ovoj fazi ;-) Međutim bojim se da mnoge i ostanu ovdje )

I onda mi je jednom puknuo film! Onda mi je jednom svanulo sunce i zrake su ušle u moju žensku sobu. I osvijetlile i raskrinkale te utvare koje su me držale vezanom kao u nekom lošem sadomazo porniću. I prvi puta sam postavila pitanje- Što Ja želim? Što mene zadovoljava? Da li mi je dovoljno to što mi nudiš? Ili mogu daleko dublje i daleko više od toga?  Možeš li me gledati u oči dulje od par sekundi? Možeš li jasno izraziti svoje želje i osjećaje? Možeš li me uhvatiti za ruku i povest me? Možeš li me držati nježno u svom zagrljaju dok se raspadam na tisuće djelova i moje suze ti smoče svu tvoju robu? Hoćeš li se uplašiti li ćeš biti tu i šutjeti?

Zanima me kako se osjećam uz tebe, a još više kako se osjećam kad odlazim od tebe... ostavlja mi to puninu ili prazninu u srcu...

... Svaki puta kad se pitam čime ću ga zavesti (stare navike teško umiru)... sjetim se da ću ga pustiti da on zavede mene... i biti znatiželjna i širom otvoriti oči. Jer će mi svojim pristupom, nesvjesno, reći apsolutno sve o sebi... o nama...

Divna je ta girl power, ženska snaga, sposobnost biranja uloga, preuzimanja inicijative, uzimanja, ostavljanja... Ali je tako jebeno dobro biti uz muškarca koji to sve može primiti i uz kojeg se možeš pustiti, otpustiti... biti žena... ulovljena, poseksana, obljubljena, voljena, željena....predana.

Ne treba opravdavati muškarce, nisu djeca s posebnim potrebama. Onaj pravi neće zavirivati u tvoj mobitel, neće čekati da ti odradiš sve za vas (preuzimaš inicijativu oko svega) uživat će u tebi i tvojim igrama... imala ti posebne senzualne vještine ili ne... Žao mi je što to moram reći jer znam da mnoge od vas još uvijek čekaju i nadaju se da će se On promijeniti... i da će napokon shvatiti koliko ga volite i prestati raditi te gluposti koje radi...

Cijenite svoje vrijeme, volite svoje tijelo i volite svoje srce.... I ne bacajte bisere pred svinje... koliko god vam se ti  praščići činili slatki i nemoćni.... <3

Ova tema je toliko široka zapravo, ali stat ću tu.. na toj ideji da se fokus  sa „čime i kako mogu zadovoljiti ili osvojiti koga god“ promijeni u „čime i kako se može mene osvojiti, što mene zadovoljava i koje su moje potrebe“... Jer taj fokus mijenja energiju, mijenja iskustvo, mijenja sve. Tako jednostavno, a tako se teško dolazi do toga...

S ljubavlju,

Petra

 


  Slojevi 

 photo credit by Ratko Mavar

Što nas uče od djetinjstva kakve su to prave žene? Žena je brižna i draga, ljupka... žena je lijepa i nasmijana, vrijedna i sposobna. Prava žena je plodna i sposobna za rađanje... prava žena vodi brigu o bližoj i široj obitelji (ako treba odlaziti svaki dan do svekrve i svekra pomoći im što treba). Žena drži sve pod kontrolom, vlada situacijom, zna kako skinuti temperaturu dijetetu i pokrpati čarape mužu. Vještine u kuhinji su na nivou kakvog masterchefa.
Osim što silno cijeni mužev posao, zna kako ga opustiti i kako mu udovoljiti. Ništa je ne čini sretnijom nego zadovoljstvo njenog muža... nije ni bitno hoće li ona doživjeti orgazam ali je njemu pružila jedan... to je dovoljno, on ima smješak na svom licu, znači da je zadovoljan. A ako je on zadovoljan, onda ona vrijedi, zar ne?
Kad smo kod seksualnosti, prava žena je nedostupna. Što zagonetnija, što šutljivija, što više kao neka statua, to je više zanimljivija. Žena kojoj je nemoguće prići i udvarati joj se, joj da, to je ta! Intrigantna i samozatajna... To je ona! Ona iznad svih drugih....
Plaha kao neka srna koja graciozno i mekanim hodom oplemenjuje prostor u kojem se nalazi.
Kako se osjećate dok ovo čitate, koje emocije u vama bude ovi divni opisi prave žene? Želite da prestanem srati? Oh da, i ja.... umorilo me samo opisivanje.
Koliko je tu rigide, koliko je tu ukočenosti, koliko je tu moranja i potiskivanja.... Koliko je tu ispunjavanja tuđih očekivanja i potpune ovisnosti o tuđoj potvrdi. Bez te potvrde, nje nema... nestaje kao žena, kao osoba.
Svaki taj sloj „kakve bi trebale biti“ upijale smo i odjevale na sebe kao da navlačimo neku najsvečaniju haljinu.... jer i ja želim ući u prostor kao balerina, nježno i graciozno i da se pritom oko mene širi miris najmirisnijeg cvijeta....
Svaki taj sloj koji smo upile kroz odgoj, kroz bajke o princezama koje su spašavali njihovi prinčevi, držali smo kao neki navrijedniji dijamant, kao krunu na svojoj glavi.
Ali život se događa... i umjesto divnog princa koji je prepoznao tvoje vrijednsoti i trud koji ulažeš u to da budeš „prava žena“, ti se „probudiš“ u realnosti gdje zapravo rintaš kao sluškinja u staroj trenirci (jer ćeš zadnju kunu dati za super markiranu haljinicu svom djetetu) s krpom u rukama i pitaš se gdje je taj obećani život?
Nema obećanog života, ali negdje putem si izgubila i sebe. Tko je ta osoba koju vidiš u ogledalu? Jesi se probala zagledati u svoje oči? Koga vidiš?

Sjećaš li se one djevojčice koja je sanjarila.... o čemu je sanjarila? Što je htjela postati? Čega se voljela igrati? Kako voli biti zagrljena, primljena? Sjećaš li se?

Sve te slojeve koje smo navlačile na sebe da bi bile ljepše, vrijednije... trebamo skinuti sa sebe. Svaki sloj se skida nježno, pažljivo, jednako onako kako smo ih i stavljale. Po mogućnost i s istom količinom zanosa i ljubavi.
Da, nekad davno, putem sam se odrekla sebe da bi ispunila sve potrebe i želje (roditelja, muža, djece)... danas, danas i dalje stojim tu ispred vas i samo vas gledam. S istim osmijehom, s istom količinom ljubavi, ali u svom mjestu, u svojim cipelama,  dovoljno  sebi vrijedna i bitna da bi sekundu dulje nosila tu haljinu očekivanja i moranja. Stojim tu ispred vas i skidam se. Skidam se do gola. I volim vas još više. Jer me ima.
Što ćete vi sa mnom, to je do vas.... <3

Ja


 Snažna žena 
 

Odrasla sam u familiji snažnih žena. Moglo bi se čak reći da sam odrasla u matrijarhatu. Gdje žena dominira, gdje je odgovorna,  vrijedna, zna koji su joj ciljevi, drži sve pod kontrolom i stan i djecu i muža i posao... Svi je slušaju jer ona zna što je najbolje za njenu obitelj... Ona je žena kojoj generalno ljudi vjeruju i vole joj se povjeravati, tražiti od nje savjete i diviti joj se. Jer ona je odmjerena, a ponosna prije svega. Sve te moje ženske prethodnice bile su prekrasne kao osobe, imale su velika srca. Držale su do sebe, bile bi sređene i kad su doma, nikad u starim trenirkama, uvijek dotjerane i našminkane... jer „...žena drži do sebe...“
 I nikad, baš nikad nisu bile slabe.... Njihove obraze nisu krasile suze. Bile su presnažne za slabost... nisu imale luksuza popustiti konce u svojim rukama jer bi u protivnom sve propalo... ručak se ne bi sam skuhao, djeca bi otišla prljava u školu, muž ne bi znao gdje mu stoje gaće, a na poslu bi bili razočarani svi oni koji se oslanjaju na njih...
Njihove obraze nisu krasile suze....
Moje divne i hrabre prethodnice su umrle od raka (metastaziranog ovog ili onog)
Moja mama, kada je umrla je bila stara kao ja danas. Na  samrti sam je prvi puta u životu vidjela ranjivu (ne uplakanu),  golu (emocionalno), mekanu.... djelovala je tako nevino i hrabro u isto vrijeme, nije bila uplašena, bila je pomirena... borba je stala, opustila se... vjerovatno po prvi puta u njenom životu.
A ja sam bila mlada i jako zbunjena, nisam je poznavala takvu, nisam znala što bi s tim, kako bi s njom... pamtim samo taj trenutak kad sam je vidjela i doživjela takvu.
Pamtim ga jer sam ga doživjela kao najsvetiji trenutak, kao najčišću suzu... doživjela sam ljubav u njenom izvornom obliku. Trenutak vječnosti, jer svaki trenutak bivanja u svom srcu i djelovanja iz njega je upravo to- vječnost.
Jutro njenog odlaska je u meni otvorilo pitanje, zašto uopće dolazimo ovdje? Odgovor sam tražila kroz različite duhovne i znanstvene knjige, kasnije i tečajeve, seminare i svega što mi se učinilo da bi mi moglo dati odgovor ili barem osvijetliti  put.
Koja je svrha mog života? Ne može to biti čisti stan niti opeglani veš... niti dobra frizura i lijepi maniri... nije ni uspješan posao niti otplaćivanje kredita.
Odrastanje uz moje snažne žene naučilo me da „ja mogu sve sama“ skupo košta. Da „ne smijem biti slaba i pokleknuti“ kao i „ne treba mi pomoć i ne pada mi na pamet da je tražim“ stvaraju distancu između ljudi.
Odrastanje uz moje snažne žene me naučilo nekoliko stvari:
1. Divna je briga oko drugih, ali prvo se pobrini sama za sebe. Daj sebi što ti je potrebno, uzmi vrijeme i prostor. Vjeruj mi, oni će se svi snaći bez tebe, ali ti ne možeš bez sebe.
2. Smijem griješiti! I griješit ću dok sam živa. Ne trudi se izbjegavati greške, one su neminovne, već ih prihvati kao dio puta i uspjeha. Priznaj ih. Uči iz njih. Voli i tu nesveznajuću Petru (tko će ako nećeš ti?)
3.Ne trudi se ispunjavati tuđa očekivanja i tražiti tuđu potvrdu svojih vrijednosti/snova/osjećaja (to je rupa bez dna koju nikada nećeš uspjeti napuniti i zadovoljiti. Ostat ćeš prazna. A i bunar će biti prazan.)
4. Nemoj biti toliko oštra i kritična prema sebi...
5. Pusti te suze neka teku niz obraze... otvori grlo i viči na sav glas, i to je način da spoznaš da si živa....
6. Naučilo me i da je život vrlo prolazan...  Što želiš učiniti s njim? Sad je prilika! Ne sutra, ne kad ovo ili ono, sad!
7. Otvori svoje srce... život bez otvorenog srca nema smisla... nema vječnosti u njemu. Otvori srce iako će ga povrijediti.... otvori, jer je dovoljno da se jedna osoba otvori prema tebi... primit ćeš more. Bit ćeš more.
8. Igraj se ženo, igraj se... Igraj se u svim svojim ulogama, pogotovo se igraj kad sebe shvatiš ozbiljno... tada ti igra treba najviše.
9. Kad ne znaš što i kako, pleši... Jer tijelo ne zna lagati, otkrit će ti put...
10. Vjeruj sebi i vjeruj životu, imaj poštovanja.

Naučila sam da život nije briga, usprkos svim teškim trenucima kroz koje svi prolazimo. Život nije ni teret koji nosimo na leđima, već prilika da upoznamo svoje potencijale i raširimo svoja krila.
Zašto smo došli tu? Zašto bi se čista ljubav materijalizirala u čovjeka slobodne volje da čini sa životom što želi ako ne zato jer je htjela manifestaciju svoje veličanstvenosti u svim bojama, ferkvencijama, dimenzijama, vibracijama, u svoj punini samorealizacije. Fantastično!

Znam da dolazim ponovo na ovu vožnju,

Petra  


 
Ples na kiši

 photo credit by Ratko Mavar

Fora mi je kako se žene uozbilje kad ih pitam jednostavno pitanje- Smiju li ti se sviđati i drugi ljudi osim tvog partnera? Koliko si slobodna primjetiti zgodnog frajera i jednostavno uživati u pogledu, tim više ako ti se pogled uzvrati? (Meni je to genijalno.  Ne događa se često, ali kad se dogodi, tko je lud to propustiti? Tko kaže da se ne smije?) Žene me obično pogledaju širom otvorenih očiju i stisnutih usnica, u prvi mah bez teksta (vjerovatno dok provaruju pitanje i pokušavaju skužiti jesam li ozbiljna ili se šalim. Te ako sam ozbiljna, upravo sam dirnula u svetu kravu- vjernost/izdaju) a onda odmahujući glavom odgovore -Neee...

Postoje te  lude kontradiktornosti u glavi od kojih ćemo jednog dana poluditi. Želimo biti doživljene kao žene, ali kad te zaista netko i pogleda kao ženu, upale se svi alarmi.  Želimo da nas suprotni spol doživi kao lijepe, a kad ti radnik na cesti zafučka nađeš se uvrijeđeno... Zašto? Što te uvrijedilo u tome? Koji dio tebe se našao povrijeđen?
Ili te kolega pozove na cugu nakon posla a ti ga tračaš još tri dana drugim kolegicama- zamisli papka itd... Zašto? Zar nije lijepo zahvaliti se na nečiji izraz komplimenta i nastaviti dalje u svom smjeru, zašto nam je potrebno to izrugivanje?
Želiš pažnju, ali kad je dobiješ onda si okrutna, zašto? Zato što si nesigurna i jadna, zato što se izdizanjem iznad njega želiš još više učvrstiti u osjećaju da vrijediš.... Sve smo krivo izokrenule...
Draga, ako se rugaš nekome kome se sviđaš, vjeruj mi, nisi na dobrom putu ljubavnog odnosa prema samoj sebi... dapače, na dobrom si putu udaljavanja od sebe.

Meni se dogodilo nerjetko da nakon što mi muškarci komplementiraju porukom u massenger ili oko moje pojave ili izgleda, nakon što se zahvalim na komplimentu, da ostanu u čudu! što nisam odgovorila nekim bahatim odgovorom ili ignoriranjem.... Zar smo na to spale, drage mi žene?

Vjerujte, znam koliko muškarci znaju biti naporni, pogotovo ako su te uhvatili u čoporu.... ja sam se znala tresti od straha kad me odjendom okružilo 5, 6 frajera i krenuli me zvati da im se pridružim, fučkat u isto vrijeme i govoriti mi koliko sam lijepa... čak mi se nekad i danas dogodi da se zatresem na prvu... na drugu se samo nasmijem, zahvalim i odem... I ostane mi ugodan osjećaj u tijelu.
Ono što želim reći- što si normalnija ti, normalniji su i ljudi oko tebe. Nema tu puno filozofije.
Jesmo li pune strahova, pogotovo kad su muškarci u pitanju?

Toliko je toga krivog u odgoju, u društvu, da smo se potpuno otuđili jedni od drugih. Žene su s Venere, a muškarci s Marsa. Ma daj, molim te! Naravno da postoje razlike, ali te razlike koje postoje su kao puzzle koje se savršeno poklapaju. Ostale razlike su one osobne koje se razlikuju od osobe do osobe. Ako ti netko ne odgovara to nije zato jer je on muškarac i ne razumiješ ga/ ili on ne razumije tebe jer si ti žena, već se ne kužite kao ljudi! Zar nam nije dosta tih glupih predrasuda?

Predrasude bilo koje vrste zagorčavaju i otežavaju život i to prilično jako. Predasuda je kao otrov koji ti polako ali sigurno uništava život. Njeni simptomi su zamjeranje, mržnja i strah koji ponekad dovode do agresivnosti itd... To je ona vatra koja te sprži iznutra, od koje nestaješ kao čovjek, ona od koje umireš za života.... srce kuca u beživotnom tijelu. Ta vatra otupljuje naše receptore za sreću i sposobnost za upijanje novih spoznaja. To je najgore što se može dogoditi. Da postaneš nesposobna učiti i spoznavati.  Da budeš živa, a mrtva.

Život je dosadan kad si zatvorena u okovima svojih ograničenja.

Kad si zadnji puta komplementirala nekog muškarca (muža, kolegu, nepoznatog prolaznika) i rekla mu kako ti se sviđa njegov osmijeh, neka njegova karakteristika ili sposobnost ili naprosto primjetila da je lijep?
Kad si zadnji puta dozvolila sebi razmjenu pogleda s nekim zgodim frajerom i po mogućnosti osmjehnula mu se, možda i zadržala pogled par sekundi dulje od uobičajnog?
Kad si zadnji put bila uzbuđena oko načina na koji se odjevaš? Veseli li te tvoj stil? (i ne, to nema veze s tim koliko para imate!!)
Kad si zadnji puta stavila crveni ruž na usne? Zaplesala na kiši?
Ili, probala saslušati osobu do kraja dok priča o nečemu što te silno nervira i pokušala čuti što ti zapravo želi reći? Bez da ulijećeš u njenu riječ i kontriraš joj... da načuliš uši i saslušaš neizgovorene strahove i sumnje...?
Život može biti tako uzbudljiv ako mu dozvolimo da teče kroz nas... bez gušenja, bez suzdržavanja, bez potiskivanja....
Znam...nije lako...  korak po korak, moguće je :-)

Svaki korak bit će bogato nagrađen... osjećajem u grudima, životom koji će procirkulirati tijelom, novim prilikama... novim bojama osmijeha... A to je tek početak otkrivanja  novih nijansi života.

Petra, vječna početnica 


 

Svetica ili kurva

 photo credit by Ratko Mavar

Može li nježna, pitoma, senzibilna, mekana, topla i draga žena biti kučka? Može li svetica biti kurva? Da li vas je ovo pitanje uznemirilo? U istoj rečenici svetica i kurva.
Zašto tako volimo ljude/stvari/pojmove svrstavati u kutijice i strogo ih dijeliti na ove ili one? A pogotovo to volimo(društvo) raditi sa ženama.
Govore nam stoljećima kako bi se trebali ponašati, osjećati, odjevati, izgledati... Znamo kako izgleda prava dama- lijepa, uzdignute glave (ponosna) ali i skromna naravno, odmjerena, staložena, maniri ponašanja na nivou...  Sad zamisli tu damu u klubu na plesnjaku.... ili u krevetu s muškarcem... da li su vam te kvalitete i dalje prve pri pomisli? Kako odmjereno mrda guzom na svoju pjesmu i pjevuši u sebi potiho.... ili u krevetu kako jednako odmjereno, pazeći da i dalje ostane dama, lijepo potiho svršava... Uh, oznojila sam se samo pišući o tome.
Volim biti dama, volim biti nježna, topla i draga... volim se razgaliti i otopiti od ljubavi. Ali volim i vrištati na sav glas u klubu i plesati kao da plešem zadnji put u životu (često to uopće nije seksi J). Volim uzeti stvar u svoje ruke, volim dominirati također. To je stvar izbora i volim imati taj jebeni izbor. Jednako kao što se volim predati. Volim znati da u svakom trenutku mogu biti ono što osjećam tada.
Da, u nekoj situaciji ću posve razumljivo postaviti vrlo direktno i oštro svoju granicu i nekima ću zbog toga izgledati kao kučka. Da li me to čini manje damom, manje toplom i nježnom?

Jedna od najčešćih stvari s kojima se susrećem u svojoj dvorani kod žena je strah od slobodnog izražavanja  svoje seksualnosti. Zamislite, sram ih je! Jer biti seksualna žena znači automatski da ćeš u pakao. I po mogućnosti da si prije braka imala dva partnera u kojem je muž, pogađate, taj drugi. Jer u protivnom,  izraubana si, znate vagina je potrošna stvar. Zato je ne smijemo previše koristiti jer će nestati jednog dana.
Ne promičem promiskuitet, želim samo maknuti tu glupu stigmu oko ženske seksualnosti i vrijednosti žene u odnosu na nju.
Žene bi trebale voditi ljubav ili imati seksualne odnose koji je ispunjavaju, nakon kojih se osjećaju sretne i mirne.. zadovoljene, voljene, željene... bogate. To je jedini parametar po meni. Nismo svi isti, treba poštivati različite potrebe i želje. "Poštivanje" je ta ključna riječ- samopoštovanje prije svega.

Svi želimo biti voljeni i prihvaćeni, želimo da drugi prepoznaju naše vrijednosti i da čuvaju i poštuju naša srca. Jes. I želimo mir u svijetu.
Svijet nije miran (još) i puno ljudi neće poštivati ni tvoje srce niti će moći podnijeti tvoju slobodu... jer ni sami nisu slobodni. Ali pogodi kaj! Ima dosta ljudi koji hoće!

Sve više žena to prepoznaje i ima potrebu vratiti svoju senzualnost sebi i osloboditi je. Zato upisuju sve te šipke, kizombe, zato dolaze na moje satove. I to me čini toliko sretnom. Kad ih vidim kako se oslobađaju... kako jedna topla, mekana i nježna žena nakon što pusti svoju snagu van, kako ta mekoća tada dobiva drugu dimenziju, postaje magnetizirajuća, poželiš se, kao promatrač, utopiti u njoj. Prije te oslobođene snage, ta mekoća je djelovala kao slabost, krhko i nestalno. I realno, bila je takva.

Da, svetica može biti i kurva. Dapače, trebaju se. Obje su prazne jedna bez druge. Kao tijelo bez duše, kao um bez srca, kao zemlja bez vode....

Trebaju jedna drugu, vrijeme je da zakopamo tu ratnu sjekiru koju ionako nikad nismo same  odabrale i dozvolimo im da se zavole.  Neka ova ljubavna priča ima happy end. <3 

Petra, svetica i kurva 


 

Gemišt

 

Postoji izreka da se muškarci boje jakih žena. I ne samo to, da se žene boje lijepih žena (jer se osjećaju manje lijepima) itd... (Jeste li ikad to slušali u vezi muškaraca? Kako se žene boje jakih muškaraca ili da će muškarac postaviti nogu drugom zato jer je ljepši... )
E, tako suptilno odrasteš u podsvjesnom uvjerenju da ako želiš osvojiti svog muškarca ne smiješ biti prejaka, ili preuspješna ili prepametna, a ako želiš iskrenu frendicu onda svakako nemoj biti prelijepa da joj ne umanjiš njeno samopouzdanje.... (sve ovo površno pišem, mislim da je tematika puno dublja, ali poentiram)
I onda u životu imaš nekoliko bliskih prijateljica i momka. A zanimljivo je da  niti jedna tvoja bliska osoba zapravo ne zna primiti cijelu tebe. Npr, s najboljom frendicom mogu divno razgovarati o masu tema, ali kad dođe do seksualnosti, tu obično ne dijelim s njom svoju intimu jer se stepe svaki puta kao da pričam o nečem o čemu se ne smije razgovarati. Ili, s ovom osobom sam super u izlascima, ali nedobog dublje teme odmah se izgubi... Ili moj pratner je divan, ali što ne voli kad preuzmem inicijativu.... uh.
Da se razumijemo, ja uopće ne mislim da trebamo naći osobu koja će dijeliti isto mišljenje o svim temama ili imati potpuno jednaki interes kao i ja (niti da takva postoji)... ali govorim  o osobi koja te može primiti cijelu, s kojom možeš pričati o bilo čemu, dijeliti svoje strahove i svoje vrline i da te ta osoba može primiti, dočekati. Da prihvaća sve tvoje strane.
Takva osoba postoji, pitanje je zašto nije u tvom životu.

Što ako su odnosi samo refleksija mene same. Što mi ti odnosi tada govore? Ako na sve bliske odnose tako gledam, mogu otkriti hrpu stvari o sebi. Zadnje vrijeme često propitkujem svoje odnose, zašto su takvi kakvi jesu. Dosta njih sam i prekinula, koliko god me zona komfora zvala da ostanem u njima, znala sam da želim više.
Shvatila sam da se stalno „razblažujem“ kao gemišt da bi ljudima bila pitka, razumljiva i prihvatljiva. Jer sam slon u staklarni, jer sam previše sve. Jer i bolje da netko prihvati jedan dio mene nego da sam  sama i neprihvaćena. Jebo to! Bilo je dosta. I zaista nailazim na divne ljude s kojima super kliknem u masu stvari, ali suptilno se ne prihvaća ovaj ili onaj dio mene....
Lako je prekinuti odnos (vraga je lako), ali ako želim mijenjati odnose, moram se Ja promijeniti. Zato u  neke odnose za koje vjerujem da imaju potencijal, u njih ulažem... više prisutnosti, manje očekivanja, više sebe... možda taj konkretan odnos i ne uspije, ali mene će promijeniti i vjerujem da već idući odnos neće biti isti (ne može, jer sam i ja promijenila „ulog“)
Ne treba mi novi „isti“ odnos. Nije poanta pobjeći, poanta je promijeniti. Sad. Odmah. Inače šteta svi prijašnjih rastanaka. I izbaciti iz glave/srca ideju da je jaka, snažna, ranjiva, slaba, lijepa, uspješna, nadrkana i ljuta, kreativna i inspirativna žena „previše“. Ne, nije previše, već je idealna! <3
Shvatila sam da zapravo od druge strane tražim točno onoliko koliko mogu dati. I da je potpuno u redu ne pristati niti na mrvicu manje.
Nije poanta izbaciti ljude iz svog života, to neće riješiti problem jer sam ja vrlo bitan faktor u kreiranju odnosa. Već promijeniti ona uvjerenja u sebi zbog kojih sam kreirala takav odnos kakav imam... i naravno, ohrabriti se napraviti korak koji sam izbjegavala do sada... za svakog će to biti druga stvar, a za mene možda manje pričati i više biti prisutna, slobodnije izražavati svoje emocije i osjećaj privrženosti, pokazati svoje slabosti ( ne, ne trebam uvijek biti jaka!)....

Tražim hrabre ljude otvorenog srca. Jeah! Dobrodošli u moj život, napravila sam vam mjesta.... <3

Gemišt ionako nikad nisam voljela piti....

 Petra ;-)


Otpleši čežnju

 photo credit by Ratko Mavar

Nekad se osjećam baš moćna. Nekad sam si tako senzualno samouvjerena, svoja. Nekad ranjiva... nekad daleka... Nekad gorim u svojoj vatri i osjećam kako se njena energija širi oko mene... Nekad se ne osjećam... i tada bih rekla da se energija skuplja u mene i kao da tone duboko. U oba slučaja, ako pustim tijelo da otpleše svoje trenutno stanje... uh, uhm uh! To predavanje sebi u trenutku je toliko prožimajuće, snažno, bogato, dirljivo i nježno istovremno... Znam da u tim trenucima utiskujem u svoj život ono iskustvo zbog kojeg sam došla na Zemlju i znam da svi koji su se našli oko mene imaju priliku utopliti se u energiji koju sam podijelila s njima. Tada se osjećam kao slikar u trenutku kreiranja svoje slike... Tad svi dobivamo. 
Sinoć sam vodila svoj regularni sat chairdancea s grupom žena oboljelih od raka koji vodim ponedjeljkom. Neke su preboljele rak, neke su u procesu... ali sve su u fazi vraćanja svojoj izvornoj vatri, vatri života. Vole naše senzualne satove jer su puni izazova, podrške, ljubavi koja se rodila vrlo brzo među nama, te radosti..
Jedna od njih se požalila da se zadnje vrijeme ne osjeća ženstveno kao na početku naših satova. Bila je pomalo tužna zbog toga.  Rekla sam joj da je to u redu, da se ne treba truditi biti ženstvena, neka bude svjedok svom stanju koje je trenutno u njoj.
Na početku sata joj je ta moja izjava izgledala kao hmm, hmm.. ne znam kako će mi to pomoći. Ali ajde, prihvaćam.

Žene su različite, te u različitim fazama svog života i različito stopljene ili odvojene od svoje senzualnosti. A sve prisutne na mom satu i željne promjene, pomaka.
Tražila sam od njih da se jedna po jedna popnu na pozornicu (imamo pozornicu u dvorani ;-) ) i da otplešu kako osjećaju svoju ženstvenost u ovom trenutku sada. Neke je osjećaju dalekom, neke bliskom... Postoji generalno mišljenje da trebamo nešto imati  da bi mogle nešto i dati. Npr kako ću otplesati svoju senzualnost ako je ne osjećam. I onda se život svede na čekanje pravog trenutka u kojem ću se konačno osloboditi i u kojem ću moći nekome nešto dati ili pokazati. KRIVO.  Što god osjećali, koliko god imali ili nemali- manje je važno, ono što čini razliku je dijeljenje sebe u trenutku! Daj mi svoje puno srce, daj mi svoje prazno srce- daj mi svoju čežnju za puninom... daj mi.. Samo otpleši, pokaži nam što osjećaš u svom srcu, pokaži nam svoj drhtaj čežnje za pravim, živim dodirom...
Otpleši čežnju za vatrom, ako vatre još nema.... 
Ako život svedem na čekanje pravog trenutka... koliko dugo mogu držati dah bez da se ugušim? Toliko dugo bi trebala čekati. I ja se učim biti što češće prisutna s onim što već imam (ili nemam), a ne onim što očekujem od sebe. 
Svaka od njih koja je stala na pozornicu, stala je gola (emocionalno), otvorena, a time i ranjiva.... istovremeno tako savršena... Svaka od njih u svojoj boji ženstvenosti, svaka od njih zračila snagom koju ima samo ona koja je spremna ogoliti se.
I svaka od njih je sišla s pozornice s osjećajem punine, snage, ganutosti....  a tek  mi koji smo gledali.... oslobađali smo se zajedno s njima, pljeskali od zanosa i ponosa.... i definitivno sam osjećala kako me svaki ples koji sam gledala, mijenjao.
I sve stane u jednu riječ- HVALA!   

Petra


 Djevojčica u ženi

 photo credit by Ratko Mavar

Pisala sam neki dan o tome kako za mene zdrava senzualnost znači susret u zagrljaju djevojčice u ženi i žene. Ovaj tekst želim posvetiti  našim predivnim djevojčicama.  Put do zdrave ženske protočne senzualnosti je put prema pružanju ruke djevojčici koja je bila povrijeđena, posramljena, kojoj su rekli da nije dovoljno lijepa ni pametna, kojoj su zamjerili njenu ljepotu, kritizirali je, možda je i neprimereno dirali itd....

Kako možemo biti samouvjerene žene ako se u nama još skriva ta malena koja se stisne svaki puta kada nas netko pogleda ravno u oči...ili nas drži zatvorene u trenutku kada bi možda i htjele uspostaviti konakt s nekime... ili nam šapuće da te komplimente koje upravo primamo nisu realni i da ih nismo baš zaslužile itd....

 Sve dok je nismo primile u zagrljaj, badava nam i zamamno njihanje bokovima i treptanje umjetnim trepavicama jer će nas slomiti prvi maleni povjetarac. Ako ne slomiti, sigurno će nas povući u nas same i zatvoriti (ona bi rekla „na sigurno“, ja bih rekla „odvojiti od života“)

Najčešće kad se stisnemo (ne znamo se zauzeti za sebe, ne znamo reći Ne, strah nas je pitati povišicu, sram nas je reći partneru kako da nas zadovolji itd...) naš prvi poriv je da se osjetimo loše i neuspješno zbog toga. Samookrivljavanje nas još više udaljava od nas.

Naučila sam uzeti pauzu, ne donositi zaključke o sebi... Ta pauza mi je dala priliku da primjetim tu djevojčicu. Sam trenutak susreta s njom je automatski promijenio energiju. Nisam si mogla dalje zamjerati. Zapravo sam prasnula u smijeh vidjevši koliko je maštovita, slatka i draga. I čak  sve te obrane i zaštite koje je sagradila ( a kreirala je čudo toga) su odjednom izgledale smisleno.  Naučila sam ne zamjerati si.

Zamisli, da onaj tren kada se stisneš, umjesto da se nastavljaš kriviti zbog toga, da zamisliš tu malenu sebe u sebi i da je samo bez riječi smjestiš u svoje krilo, zagrljaj.... Takvo iskustvo transformira.

U nastavku teksta objavljujem djeliće iz pisma koje su polaznice Plesnog buđenja pisale djevojčicama u sebi nakon prošle radionice...

„Malena, strah te? Gledam te, vidim tvoju tugu, vidim kako boli. Moras čuti, slušaj me malena, odat ću ti tajnu. Bol je prolazna, prolazi baš kao što prolaze noć i dan, sunce i kiša, proći će tuga i doći će radost. Ne boj se, ne srami se svoje tuge. Ne skrivaj se, budi hrabra i vjeruj. Vjeruj da zaslužuješ ono za čim čezneš. Namijenjeno je i tebi, budi hrabra i uzmi, uzmi sve.
Ponosna sam na tebe, na nas, evo nas tu smo, zajedno i jače nego ikad. Volim te hrabrice, beskrajno sam ti zahvalna. Put je dug i nepredvidiv,  volimo taj izazozov, jer smo nepobjedive.“
Dubravka

Draga djevojčice, tvoje lice je ponekad lice starice, naborano i žalosno. Zato ja glumim sretno i bezbrižno dijete. Nemoj se brinuti, možemo sve. U tvoju sobicu uvest ću sunčanu svjetlost i provećati naš prostor. Poći ćemo zajedno na izlet i divno putovanje, možda otputujemo avionom o kako si sanjala ili sanjaš još uvijek. Bit će tvoja prijateljica. Žao mi je, oprosti, hvala i volim te.“
Anita

 „Najdraža moja,nikad nemoj zaboraviti da si predivna, takva kakva jesi, baš takva. Ne boj se pokazati se svijetu. Netko će te razumjeti, netko neće, netko će te prepoznati, drugi neće, ali to nimalo neće umanjiti tvoju ljepotu. Nekoga ćeš sigurno dotaknuti, a kada se to desi počinje čarolija.
Ako ti bude ponekad teško, ja sam tu - u moj zagrljaj si uvijek dobrodošla, tu se možeš skloniti, tu ćeš biti sigurna, zaštićena, voljena. Ojačaj da te vjetrovi ne slome, ali nemoj graditi bedeme oko sebe, propustit ćeš divne i dragocjene trenutke.
I nikad, nikad, nikad nemoj zaboraviti da si predivna, baš takva kakva jesi.“
Ranka

 „Dugo sam te čekala da me primijetiš, da sam tu kraj tebe. Da shvatiš da sam cijelo vrijeme bila tu, i kad si mislila da si najusamljenija i kad si mislila da nikoga nema da te primi u zagrljaj, da ti obriše suze, da ti kaže će sve biti dobro na kraju. Znam da si dugo mislila da sve možeš i moraš sama.  Ali nije tako. Nisi sama. Ja sam tu i ne idem nikuda, ostajem tu za stalno. Bila sam i bit ću uvijek uz tebe. I kad padneš, i kad me ne vidiš, i kad se bojiš i kad si sretna i kad se smiješ. I čekat ću koliko god je potrebno da se osjetiš sigurna…Trebat će nam vremena da naučimo vjerovati jedna drugoj…ali obje znamo da je to moguće."
Maja

 


 Upali se

 photo credit by Ratko Mavar

U razgovoru s prijateljicama koje su u dužoj vezi ili braku, uvijek čujem isto. Najčešće je seksualni život u „ne baš sjajnoj“ fazi a njihov komentar je- „Neka me zavede! Neka probudi u meni ženu, neka bude inicijator.... neka učini da poželim... neka....“ I sve to uz velike uzdahe, što od žudnje, što od razočarenja... jer njen dragi ipak ne čini te stvari. Ne zavodi je kako bi htjela, ne budi u njoj seksi zavodnicu... I što sada? Ne budi on nju, ali ne budi ni ona njega. Ona bi čak i „mogla“ ali je sad tu i taj inat. (Neću, on je muškarac, neka on zavede mene...)
Kad to čujem, u meni se upale alarmi... gledam je i pitam se zašto je svom partneru prepustila palicu svoje seksualnosti. Kako se ikome može predati ta čast i odgovornost? Zašto bi netko poželio predati svoj nagon i užitak drugoj osobi na način da ovisi o njoj?
Mogu li ja živjeti svoju senzulanost i ako je On u totalnoj drugoj fazi? Apsolutno da Da! Odgovorna sam i dužna se brinuti o sebi.
Što to znači drage dame? Što mislite da znači biti seksualno aktivna/motivirana iako On nije? Znači li to skakati iz kreveta u krevet?
Kako živi Zavodnica u vama? Da li je pronašla prostora u vašem svakodnevnom životu?
Ovisi li Ona o Njegovom raspoloženju ili vašem prenatrpanom rasporedu? Pružate li joj užitak? Dajete li joj prostora za igru, istraživanje, ugodu... jednostavno, dajete li joj uopće prostor da osjeti samu sebe? Kakva je bila jučer, a kakva je danas, znate li?
Tko bi to trebao znati, ako ne vi?
Nije mi namjera kritizirati, zapravo želim vam reći da je palica vašeg užitka u vašim rukama i da nikad nije ovisila o nikom drugome.  Što prije preuzmemo odgovornost vlastite seksulanosti u svoje ruke, to prije ćemo moći nesputano i s punim plućima uživati u njoj.
Ne trebam svog partnera da me upali. Ja sam upalila samu sebe. (Posljedično, upalila sam i njega. Jer energija se širi :-) )
Uživam biti putena, senzualna, zavodljiva, drska, nježna... što god... i odabirem to biti u različitim okolnostima, ne isključivo s partnerom. Uživam u toj igri na svojim satovima plesa, uživam u njoj kad se odjevam, uživam u njoj kad pišem ili kreiram nove projekte.... Beskrajne mogućnosti i prilike za strast.

Zašto bi se odrekla toga ili još gore, ovisila o svom partneru?
Bile u vezi ili ne, bile u seksualnom odnosu ili ne, vaša seksualnost može itekako biti živa, protočna, zavodljiva, zaigrana i strastvena. Jedino što trebaš je- Upaliti se. Život je daleko ljepši iz tog kuta i dalje sve stigneš obaviti i biti jako odgovorna i poslovna. ... :-)
Upali se!

Petra 


 Strah od prepuštanja 

 photo credit by Ratko Mavar

Koji nas to strah drži pod kontrolom i ne dozvoljava nam da slobodno dišemo i djelujemo? Voljela bih reći da nemam pojma i da znatiželjno promatram druge ljude... međutim, jako dobro znam. Jako dobro mi je poznat taj dlan koji pritišće i suspreže prave emocije u određenim situacijama. I nije bitno radi li se o partnerskim odnosima, nekoj situaciji u javnosti ili pak moja sloboda da plešem kako mi se pleše pred drugim ljudima. Onaj strah što će reći selo, kakav zaključak će donijeti o meni? Pogotovo kad se radi o mom prepuštanju nekom trenutku... pobogu, kako se mogu prepustiti trenutku u kojem nemam pojma što će izaći iz mene i to pred drugim ljudima? Prvo, ne znam hoću li se svidjeti samoj sebi, a kamoli nekome drugom.

Taj stisnuti izraz lica i ukočenost tijela je nešto što svakodnevno gledam u svojoj dvorani. I nije to stvar „žena“, to je bolest ljudi. Od 20 žena, možda je jedna donekle opuštena. Kako se prepustiti ritmu svog tijela, ritmu muzike, ritmu partnera.... kako jednostavno biti "opuštena"? 

Strah od prepuštanja samoj sebi: što je to što će izaći iz mene, hoću li se osramotiti, što će drugi misliti..... sve te misli dolaze iz istog izvora. Iz straha od odbacivanja. Potreba da budemo prihvaćeni je jedna od glavnih potreba i upisana nam je u genima. I to je okej. I sve dok ne pronađemo u sebi tu čvrstu ruku koja će nas držati u trenucima padanja.. teško da ćemo se ikada moći prepustiti.... "I ako me svi odbace, ja ću ostati stajati pored sebe...."  je Ta čvrsta ruka.

Nema prepuštanja- nema ni života. Do tada samo životarimo. Rijeka života ne može biti zaključana u nama... ona želi teći. Ne samo da želi teći, želi se prelijevati na sve strane.

Trenutak kad se krenem prepuštati, kad su emocije toliko snažne da me uvlaće u sebe.... koliko god se bojala, želja da se prepustim je snažnija. Želja, znatiželja, divlji, duboki nagon... zov vučice... iako  opasne, a toliko privlačne. Želim je osjetiti, želim joj se dati, želim osjetiti sebe kako joj se dajem. Želim osjetiti tu rijeku u sebi koja teče i prelijeva se iz mene u svim smjerovima. Njoj je suđeno kretanje.... nije joj mjesto biti zaglavljena u meni. Želim da teče... želim da zapljuskuje. Želim njene valove na svom licu i srcu. Bože, kako je to divno.....

Ne određuju me prošla iskustva, određuje me svaki koračić, svaki i najmanji pomak, svaka sekunda posvećena gledanju u vlastite oči i svaka sekunda ostajanja sa sobom bez obzira što u tom pogledu pronašla.
Bejb, došla sam ostati ;-) ... 

 Petra 


 

 Ženski ego vs Senzualnost

 photo credit by Ratko Mavar

Riječ „senzualnost“ je danas popularna kao prije par godina riječ „duhovnost“. Tada su svi htjeli biti duhovni, a danas sve žene žele biti senzualne. Te riječi se znaju toliko istrošiti i zloupotrijebiti da ponekad  poželim pronaći neku novu koja će vratiti svetost u njeno značenje.
Vodim radionice Plesnog buđenja. To su trosatne radionice u kojima nema koreografije, ne uče se plesni elementi već se kroz vođenu improvizaciju, plesnu meditaciju dotiću i bude one senzacije u tijelu koje nam daju odgovor na pitanje određene teme koju obrađujemo. Oduvijek sam koketirala sa senzualnošću, a ove plesne sezone sam joj se odlučila potpuno posvetiti.
Zato jer je ogromna tema. Zato jer je uzbudljiva tema. I zato jer je i teška tema.
Pitala me jedna novinarka neki dan što je za mene senzulanost. Rekla sam da je za mene to susret u zagrljaju djevojčice u ženi i žene. Iznenadila se mojim odgovorom, mislila je da ću reći nešto u stilu da je to zrela žena koja zrači seksipilom.
Put do zdrave ženske protočne senzualnosti je put prema pružanju ruke djevojčici koja je bila povrijeđena, posramljena, kojoj su rekli da nije dovoljno lijepa ni pametna, kojoj su zamjerili njenu ljepotu, kritizirali je, možda je i neprimereno dirali itd.... Način na koji se tretira ženska seksualnost čak i danas, a kamoli kroz povijest je zastrašujuće loša.
Žene su seksualne, da! Vole svoja tijela i vole uživati u njemu. Vole orgazme i vole biti koketne. Vole se igrati i zavoditi. Zašto je to toliko opasno?
Zašto je jednoj ženi u, još uvijek muškom svijetu (barem tu u RH) opasno biti seksualno slobodna i osvještena žena?
U borbi između društva koji ima određen stav prema ženskoj seksualnosti i svih dobivenih povreda na tu temu kroz odrastanje te odgoja... definitivno nije jednostavno biti senzualno/seksualno protočna.
Ali smatram da je užasno važno. Jer to je životna energija, kreativna energija, iz nje proizlazi čista ženska snaga. Doživljavam je kao koncentrat ženske esencije u svoj njenoj punini i bogatstvu. Nepregledna, božanstvena, neograničena, vječna.
Umjesto takve žene, nailazimo na žene oklopljene svojim ženskim egom. I nemam ništa protiv tog oklopa, trebale smo se nekako zaštiti. Međutim, koliko nas štitio taj ženski ego, toliko više nas drži u malenim okvirima u kojima smo samo sjene onog što zapravo jesmo.
Zašto je bitno da umre (moj) ženski ego? Naravno, želim zadržati dozu svog lijepog ega, ali ono što umire su sve moje potrebe kao ranjene djevojčice, potrebe kojima „silujem“ muškarce. Jer ako ih ne zadovolje, moja djevojčica je u životnoj opasnosti. Strah da ću biti ponižena, povrijeđena, izdana, odbačena, neprihvaćena, da nema dovoljno za mene, da Ja nisam dovoljno dobra nekome... tj dovoljno dobra za onog s kojim želim biti.  Ili ne htjenje viđenja tko je On zapravo jer mi ta ideja onog što mi treba i što bi voljela da je, toliko potrebna da zanemarujem dušu koja stoji ispred mene.
Pa svi radari u meni rade i pokušavaju postrojiti tog muškarca i dati mu pravila rukovanja te iz svoje potrebe za kontrolom (koja me drži na životu i okupu), uprijeti prstom i objasnit mu koliko je blizu isključenju.... jer mi isključenje ide savršeno fantastično.
Što se rađa umiranjem ženskog ega? Rađa se žena koja je sposobna otvoriti svoje srce.
Hej! Rađa se žena koja je sposobna otvoriti svoje srce.... mogla bi izgovarati to još danima. Rađa se žena koja je transparentna, koja osjeća svoje korjenje, koja daje... koja daje.... i prima cijeli tijelom i srcem. To je toliko moćno. Rađa se Žena.

Zato sam svoje plesne radionice posvetila „senzulanosti“... jer me raduje ta Žena i jer se veselim toj djevojčici u svom zagrljaju. I neizmjerno me raduju takvi trenuci kod polaznica, kad im zabljesne u oku taj susret... neprocjenjivo... 

 Petra


    Ne želim biti savršena, želim biti prisutna

  photo credit by Ratko Mavar

Buđenje moje ženstvenosti traje cijeli moj život, ali se nekako posebno uokvirilo i procvjetalo zadnja tri mjeseca. Zato stavljam ovu sliku, jer na njoj vidim sve ono što osjećam u sebi- slobodu, snagu, nježnost, toplinu, ženstvenost i divljinu. 
Volim reći da se osjećam kao kraljica. Osim kad se ne osjećam tako. J
U trenucima kada se ne osjećam kao kraljica na trenutak posumnjam u sve gore navedeno- i da sam snažna i divlja i slobodna. Ostaju samo one slabije karakteristike- nježnost, krhkost....
U ova tri mjeseca sam jasno shvatila cijelim svojim bićem da ne želim biti superžena! Apsolutno ne! (superžene su one žene koje moraju biti snažne, koje su uvijek spremne na borbu, koje se ne predaju boli itd, uglavnom- one koje mogu!) Pojam superžene je ono što nas tjera i gura dalje od  nas samih. Od naše prave prirode.
Da, kraljica sam. I da, kruna će mi skliznuti s glave s vremena na vrijeme. Skliznut  će svaki puta kada se spotaknem o neku svoju nezacijeljenu ranu. I to će biti sjajan trenutak da pogledam u tu povredu i da je izljubim, izgrlim, prigrlim i da se zavolim još mrvu jače.  Ta kruna svaki puta kada je vratim na glavu, sjaji malo čišćim sjajem.
Hrabra i preplašena  u isto vrijeme.  Odlučna da ne želim više biti superžena, odlučna da ću se raspasati kada se raspadam, da ću odjebati kad mi se odjebava i da ću se prepustiti ljubavi i strasti kada mi se prepušta. Bez rezerve. Rekla bih i bez straha, ali njega još ima u kostima....
 Ne želim više bježati od onog što je sada i čekati kad ću biti savršena sutra. Ne želim više biti savršena. Ne mogu, boli to savršenstvo, boli to nezadovljstvo onim što si sad u momentu kad jesi. To je okrutno odbacivanje samog sebe. A to je najmanje što mi treba. Baš tada  se trebam zagrliti (kad već nisam bila zagrljena u trenutku kad je stvorena ideja u mojoj glavi da nešto nije dovoljno dobro u meni). 
Učim da je u tome snaga, tu nalazim moć. Biti prisutna. Biti sa sobom. Kad sam frustrirana. Kad me boli. Kad žudim. Kad želim. Kad se bojim. Ne bježati. Kad me povrijedi netko kome vjerujem... da ostanem sa svojom boli, da ne upirem prstom u nikoga, da budem tu, svoja ljubav. Prvi puta u svom životu. Ne skrivati se, ni slabost ni ljepotu.
Ukratko, za mene je čistokrvna Žena ona koja živi cijelu sebe bez isprike. Koja se ne boji istraživati, biti znatiželjna, otići u nepoznato, priznati pad, priznati vlastitu ljepotu...  prepustiti se strasti, uživanju.... jednostavno biti Prisutna i stajati iza sebe (u dobru i zlu) 

 

  

 


 

 Što se zapravo događa na satovima Chair dancea?



Chair dance je odlična plesna rekreacija jer se u kratkom roku svaka žena osjeti vrlo spretnom i brzo „propleše“ . Stolica je oslonac, podrška. Ne kompliciram teškim elementima (ne dubimo na glavi osim ako se ne okupi dovoljan broj žena za žešću grupu)
Zašto? Zato jer su koraci tek okviri onog što želimo izraziti. Ono  što želimo izraziti je daleko bitnije. Ono što želimo osjetiti, ono čemu se želimo vratiti ili tek otkriti u sebi.
E, to se događa na satovima. Svaka koreografija ima svoju priču. Svaka priča stavlja ispred nas neki izazov.  U jednoj sam zapravo otplesala onako kako  osjećam svoju seksualnost. U drugoj se usuđujem biti direktna, biti vođa, inicijator, uzeti za sebe, zapravo čak i biti više u nekoj muškoj ulozi ili točnije rečeno, djelovati iz aktivnijeg dijela sebe. Onog koji ne spušta pogled, onaj koji gleda ravno u oči i bez treptanja prilazi.
U trećoj koreograifji sam jednostavno zaigrana djevojčica-žena, u četvrtoj koketna zavodnica itd... shvatili ste poantu. 
U svaku tu koreografiju dajemo sebe, proživljavamo i doživljavamo, otvaramo se, osjećamo... Osjećamo i strah ali se prepuštamo...  A kad se prepustimo događa se čarolija.
Sve se to događa u društvu drugih žena, svjedočimo jedna drugoj, podržavamo   i veselimo se svakom napretku.
Divno mi je gledati kako Alldance raste, a raste svakom novom ljubavnom iskrom koja plane u dvorani.  Tih iskri je već toliko da je Alldance dobio ozbiljniji, krupniji oblik.
Sad se već u našem studiju rade veći planovi, otvaraju nove ideje.  I ja rastem uz Alldance, jedno bez drugog ne ide. I silno sam zahvalna što sam ga kreirala i što je on već toliko velik da vodi mene. 

 

 


 

 Mudrost ženskog tijela

 

Krajem prošle godine kreirajući tadašnja Plesna buđenja, pala mi je na pamet ideja o „ženskim“ radionicama. Shvatila sam da bi ih voljela raditi, te da se tu ima puno toga za reći i doživjeti. Znala sam isto tako da ću i sama, stvarajući ih, puno toga osvijestiti za sebe.
Nedavno sam održala radionicu Mudrost ženskog tijela. Pripremala sam je tjedan dana. I cijelo vrijeme sam „hodala“ oko nje kao mačka oko vruće kaše. Imam neko posebno poštovanje prema tijelu i pitala sam se kako što mudrije i jednostavnije prikazati odnos tijelo-ja. Kakve su sve mogućnosti i potencijali.
Ako uzmemo žensku bibliju C. Northrup „Žensko tijelo, ženska mudrost“, ideje M. Emotoa o utjecaju energije na vodu („Poruke skrivene u vodi“), kako te spoznaje sastaviti u jednu kratku radionicu i otvoriti prostor za njegovanje tog odnosa u svakodnevnom užurbanom životu.
Na vlastitoj radionici, vratila sam osjećaj instinkta koji mi je bio glasniji od uma i bilo se fenomenalno prepustiti tijelu da me vodi. U jednoj vježbi gdje smo se kretale zatvorenih očiju oslanjajući se na senzore naše kože, trebale smo vidjeti kako se osjećamo kada se susretnemo sa drugim tijelom (ne znajući na koga smo naišli). Otkrila sam koliko nam je taj ljudski kontkat prirodan i topao. 80% žena s radionice je dijelilo moj osjećaj- kupale su se u dodirima i osjećale se kao da su „doma“, podržano i sigurno. Zar nije neobično osjećati se kao doma na mjestu gdje si prvi puta, osjećati se podržano od ljudi koje ne poznaješ te osjećati se sigurno negdje gdje nisi doma niti među poznatim ljudima. Neobično, a tako prirodno i instiktivno. (ostalih 20% sudionica je doživjelo osjećaj nesigurnosti i nisu su uopće upuštale u istraživanje već su se držale svog kutka i zapravo čekale da zadatak završi)
Koliko nas može reći da se osjeća sigurno izvan svog doma? A doživljaj tijela govori upravo suprotno- kada bismo se prepustile instiktu našeg tijela, točno bi znale kako, kada, s kim i koliko u vezi bilo čega u životu.
Što se dogodi kada se stvori poštovanje u tom odnosu tijelo-ja? Tada sam otvorena za slušanje potrebe vlastitog tijela, tada znam da mi šalje signale i slušajući ih (te odgovarajući na njih) to postaje ljubavna komunikacija. Ljubavna komunikacija znači zdravlje, znači osjećaj vlastite vrijednosti i samopoštovanja, znači sreću.
Dovoljno se upitati - što mojem tijelu sada treba? I potpuno je u redu krenuti od početka - aha, osjećam glad, idem uzeti nešto za jelo, pa do toga, što bi bilo dobro za moje tijelo? (super je znati razliku između - jedem očima i umom ili jedem iz potrebe) Do traženja potrebe ispod te površinske... aha, mom tijelu treba opuštanje jer sam pod stresom, trebam opustiti svoj želudac koji je stisnut danima od briga i obveza, te doslovno svjesno opuštati trbuh i disati.... Do toga da jednog dana možemo uspostaviti komunikaciju na potpuno novoj razini - aha, kaj veliš tijelo, ova ponuda nije za mene? Osjećam da mi signaliziraš nemirom u tijelu, itd....
Zašto je to tako? Zato jer tijelo nije „jedan dio nas“- ono je nedjeljivi dio nas koji je isprepleten našim emocijama, mislima i sva ta energija živi upravo u tijelu. Komunikacija tijelom nije samo odgovaranje na njegove potrebe nego upoznavanje samog sebe. Svi vaši preci žive u vašim stanicama. Nije li divna činjenica da je jajašce u kojem ste začeti stvorena u vašoj majci dok je ona još bila fetus u utrobi svoje majke?
Obraćajući pozoronost na potrebe tijela i odgovarajaući na njih,  rađa se poštovanje i ljubav. Postajemo mekane i otvorene- mekane za ljubav i otvorene za nove spoznaje. Počinjemo naslućivati svoje potencijale... kao žene, majke, ljubavnice, kao ljudsko/božanska bića. 


 

 

 Učim se plesu, ples me uči
                 (21.08.2015.) 

 

I to je jedan divan put sa mnogo mogućih puteljaka.
Sve više osjećam da je ples moje prirodno stanje, ples je mjesto i trenutak u kojima najviše osjećam sebe, u kojima se ogoljujem, ljusku po ljusku, skroz do onog magičnog zastrašujućeg mjesta u kojemu gubim kontrolu da bih se u tom gubitku istovremeno i pronašla.
Nekada, zapravo vro često, ples je bio jedino što sam u tome trenutku za sebe mogla napraviti, jedino za što sam zaista u srcu znala da je moja istina i da me veseli, kad se sve ostalo rušilo oko mene i kada mi se činilo da je sve lažno.
Jer ponekad je pokret jedino što možemo napraviti, da ne zapnemo previše na jednom mjestu, tužnom ili sretnom, jer poanta je uvijek ići naprijed, ići i učiti, a puno je ljepše ići naprijed plešući nego hodajući.
I tako mi je drago da zbog velike doze prisutnog srama nisam odustala..od plesa..od sebe.
Na tjelesnoj razini nakon plesa osjećam se čvršće, prisutnije, slobodnije, otvorenije, samopouzdanije, seksipilnije i ženstvenije.
Imam se potrebu pokazati, ne želim se više skrivati zbog naučenog uvjerenja da su skromnost  i poniznost vrline. Vrlina je biti hrabar i imati vjere u sebe.
Naučila sam da svatko ima svoj ples, svoje jedinstvene pokrete i da za svakoga postoji mjesto „na pozornici“, i ako si autentičan nema onog boljeg i goreg.
Naučila sam da imam u sebi snagu, moć i prkos koje skrivam duboko u sebi i ne priznajem ih,ali koji uvijek čudesno uskrsnu i moji su vjerni pokretači kada negdje zapnem.
Naučila sam da su sve usporedbe s drugima nebitne i da je svaka samokritika nepotrebna te da je jedina bitna usporedba današnje sebe sa sobom od jučer, kao vrsta samoanalize sa svrhom učenja, nikako umanjivanja sebe.
Naučila sam da glazba i ples otključavaju sva srca, a kad su ona otvorena život može slobodno teći.
Život kao ples.
autor teksta: Marija (član alldancea)

 


 

 

 Zašto bi se žene trebale slikati... gole?
(20.08.2015.)


Koliko stoljeća su žene forsirane da izgledaju i ponašaju ovako i onako, da dan danas rijetko koja žena uopće poznaje svoje vlastite „estetske ideale“ jer za njih čovjek naprosto nema vremena. Dok „natjeraš“ tijelo (kroz rigorozne dijete, bulimije, anoreksije, liposukcije, silkone, zatezanja..) da se uklopi u trenutni standard i ugura u aktualnu modu, tko bi zaista imao vremena osluškivati sebe.
Zato, u inat svim tim pritiscima društva na žene, u ime slobode da budemo kakve god se osjećamo da smo same sebi najljepše, u ime ljubavi prema vlastitom srcu, tijelu, integritetu, mislim da bi svaka žena trebala imati poštenu akt fotografiju sebe koju bi držala na nekom posebnom mjestu u svom domu. Ne zato da se pokloni „kultu tijela“, već da se pokloni sebi boginji i da je ta fotografija podsjeti da svaki dan bira djelovati iz najljepšeg dijela sebe- onog autentičnog, ispunjenog ljubavi.
To je razlog zašto smo fotograf  Ratko Mavar i moja malenkost zaplesali u Body art photo projekt koji ima za cilj razbijanje predrasuda i otkrivanje vlastite ljepote unatoč svim nesavršenostima. Ponosna sam reći da je projekt Body art photo krenuo upravo sa mnom, zatim s polaznicama plesne radionice Boginja, nastaviti će s nekima od vas koje upravo čitate ovaj tekst, a nadam se da neće nikad završiti. Jer puno je žena koje bi voljele proslaviti svoju ljepotu (pa čak i one koje ne misle da su lijepe, ali osjećaju da jesu) svaka zaslužuje pažnju, a tek će se hrabrije javiti.
   Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
            Za više info i fotki klikni na fotografiju 
Napisala sam ranije da je projekt počeo sa mnom, i to čak prije nekih 6 godina. Tada se rodila ideja u Ratkovoj glavi, a u mom srcu se rodila želja da pokažem „cijelu“ sebe. I pritom ne mislim na „sve dijelove svog tijela“, već na cijelu Sebe, uključujući i one dijelove koje sam tako vješto skrivala pred drugima- strahove, nježnosti itd. Ali i one najljepše dijelove koje sam jednako tako skrivala – svoju ljepotu. Iako je iza objektiva bio moj suprug, on tada nije bio „moj suprug“, prvi puta sam ga doživjela u njegovoj profesiji- siguran, miran, topao, navodio me tehnički gdje da se krećem i ubrzo je to postao doslovno ples između njega i mene, naša zajednička kreacija koja se pretapala iz jedne slike u drugu. Sa svakom novom idejom sam bila više „u sebi“. Osjećaj je bio fenomenalan! Ratko je zapravo su-vodić koji te drži za ruku i daje ti osjećaj sigurnosti da se možeš potpuno prepustiti samom sebi.
Oni koji me znaju, znaju i da ne znam pozirati, bez obzira što se cijeli život bavim plesom, kad mi netko uperi kameru u facu automatski se ukipim. A to isto su mi rekle i žene koje su stale pred njegov objektiv- imale su strah od „poziranja“.  S Ratkom to jednostavno nestaje- to je ta ruka koja te drži cijelo vrijeme i daje dovoljno sigurnosti da zaboraviš na sve svoje nesigurnosti te uploviš u Sebe.
Zato bih i rekla da je ovaj projekt definitivno terapeutski. Nakon fotkanja osjećala sam puninu u srcu i ponos. Tada je nastala izložba „Tijelo i duh“ na koju sam jako, jako ponosna. 

 
Iskustva drugih žena možete pronaći ispod ovog teksta. Nadam se da će vas ohrabriti da se i same prijavite. Jer to zaslužujete. Jer ste predivne takve- niske, visoke, široke i uske, s više ili manje celulita i svim ostalim stvarima koje zamjerate ili volite na sebi. Želim vam iskustvo i doživljaj da se stavite u centar pažnje, želim vam iskustvo da se razodjenete i jednostavno znate da nema ništa zanimljivije i ljepše na vama od vas samih. Da ništa ne trebate učiniti da bi bile „ljepše“, već samo opustiti se i dozvoliti drugima da vas "vide".
Iako smatram da je prihvaćanje i voljenje svog tijela vrlo bitna stavka u životu svake žene, ovaj projekt volim ne zato da se poklonim „kultu tijela“, već da se poklonim sebi boginji i da me ta fotografija podsjeti da svaki dan biram djelovati iz najljepšeg dijela sebe- onog autentičnog, ispunjenog ljubavi. 

Vaša boginja Petra 

 

Sram ili neka vrsta nelagode koju sam osijećala prilikom izlazaka pred objektiv je vrlo brzo nestala...gotovo odmah! Najviše me je fascinirala činjenica da sam se gledala i zapravo osijećala potpuno  obučenom...nije bilo razlike u tom smislu. Prvi put sam pred sobom i sa sobom imala tijelo, moje tijelo! Tijelo koje zaslužuje moje poštovanje, ljubav i zahvalnost! I takvog sam ga, obogaćena novim iskustvom, u zagrljaju "ponijela" kući. :-)
Sanja

Obzirom da sam svjesna koliko se tijelo i fizička ljepota mogu transformirati u trenu, odlučila sam ovjekovječiti sebe. Vodilja mi je bila moja unutarnja snaga srca i uma. Želja da u rukama imam otisak sebe u nekom vremenu je bila neopisiva.Nikakav strah i nikakva sputanost nisu bili prisutni. Pustila sam sebe iz sebe za sebe izlazeći iz  okvira nametnutih nam pravila. Granice su postavljene da se pomiču, ja sam ih uz pomoć tebe i Ratka i te kako pomakla.
Tanja V.

 
Jedan drugi fotograf me upitao kako sam se uopće odlučila za ovakve kadrove, jer da se on nikada ne bi usudio ni pitati za takvo što. Istina, da me upitao bi li mu htjela pozirati gola, rekla bih da ne. Jer u ovoj priči nije važan on, nije važna poza niti je važna golotinja. Važna sam ja. Želim li se zaljubiti u sebe, u svoje tijelo? Želim li  samopouzdanje do neba? Da, to želim!
Dok mi je u trudnoći tijelo divno bujalo svom svojom ženstvenošću, par mjeseci nakon poroda potpuno se osušilo. Vješalica na kojoj visi salo, tako sam se osjećala. I baš sam zato stala pred fotoaparat. U početku mi je bilo malo bed, ali kada sam se opustila, zaista sam uživala. Bilo je potpuno u redu što je moje tijelo upravo takvo kakvo je. A kada sam vidjela fotke, shvatila sam da ono uopće nije toliko loše. Zapravo, savršeno je.
Iskustvo fotografiranja samo po sebi i fotke kao rezultat moćno su oružje koje mi na samo jedan pogled daju osjećaj samopouzdanja, moći, ženstvenosti i ljubavi prema samoj sebi. Predivno!
N.N.
 

  


 

  Outanje
(12.03.15.)

Riječ Outanje se koristi kada neka homoseksualna osoba „izađe iz ormara“ i obznani svijetu da je gay.  (što govori o tužnoj činjenici da je još i dan danas teško probavljivo biti drugačiji)

A što je sa ostalima koji nisu gay? Kako se oni outaju? Jer svi smo mi drugačiji, imamo neke svoje talente, sposobnosti, karakteristike. I kako je u svijetu koji je toliko raznolik uspjela ideja nekog lobija nametnuti zakone ljepote- izgleda tijela, odijevanja, šminkanja, razmišljanja, ponašanja. Zamislite u oceanu među ribama da se neko jato riba sjeti nametnuti ostatku podvodnog svijeta da su samo ribe sa velikim perajama lijepe i poželjne, smiješno zar ne? A nama ipak to uspjeva. Negirati ljepotu različitosti.

Žene su naučile koristiti svoj seksipil da bi sakrile nedostatak samopouzdanja. Neke druge će pak biti zakopčane do grla ili omotane u neutralne boje ne bi li ostale neprimjećene. Kako bi izgledalo njihovo outanje? Pravo pitanje koje se nameće je-  zašto se uopće ljudi „maskiraju“ ili zašto žele biti neprimjećeni? Zato da se zaštite od povreda, od „odbacivanja“: „Jer ovako sam Ja odlučila da neću pokazati svoj seksipil i lakše ću živjeti s tim da ga ne pokazujem, nego da ga pokažem i da mi netko kaže- vidi kakva je! i da se osjetim odbačenom.“

Zamislite svijet u kojem žene vole svoja tijela, slave svoje različitosti, uživaju u sebi i ne znaju drugačije nego „dijeliti“ sebe.

Ajmo iskoristiti te iste „nametnute zakone ovoga i onoga“ da bi iste porazili. Ajmo odjenuti „najprovokativniji“ kostim, stati u njemu čvrsto na visokim petama i zaplesati tako jako, da nam se bokovi tresu još danima nakon toga.

  • Ajmo poraziti strah i odbacimo taj isti kostim zato jer nam ne treba da bi bile zavodljive i prokleto seksi.

Dođite na „Boginju“ i outajte se! 

 


 

 Tko je Boginja?


Povodom radionice koja će se održati idući vikend, želim vam približiti njenu ideju.

Inače se trudim izbjegavati takve „pretenciozne“ pojmove, izraze, ideje. Evo zašto sam odabrala da se ova radionica zove Boginja. I da, pišem je velikim slovima.
Boginja je onaj mudri glas, mir u nama, spontana inspiracija i divlji, nesputani vjetar. Boginja je sloboda. Ona zna da Jest.
Putovati ćemo do nje preko nekoliko „prijevoznih sredstava“ – naše snage/moći, senzualnosti/seksualnosti i tjelesnosti. Odabrala sam baš ta prijevozna sredstva jer često su ona izvor frustracije a ne slavlja života.
Ideja svih mojih radionica, a i samog tečaja je izlazak iz svakodnevne rutine i ulazak u vlastiti svijet koji se događa ispod površine kože. U svijet fizičkih i osjetilnih doživljaja. Tu se krije život koji me zanima i s kojim želim biti u interakciji.
Što se događa kada utišam buku u glavi i fokusiram se na tijelo, na udah/izdah, na ovaj trenutak sada i ovdje. Prvo sam bila „činitelj“ a sada sam postala „promatrač“. Promatrač je onaj koji je izrazito važan u dvorani. Tijelo i doživljaji su glavni akteri (plesači, skretničari i vodiči puta), a naš um- promatrač i daktilograf. Ono što promatrač mora napraviti je dozvoliti tijelu i doživljajima da imaju glavnu riječ, a to nije nimalo lako. Svatko tko je probao zna koliko je izazovno pustiti kontrolu, prepustiti se sebi u trenutku i dozvoliti da spontano iz nas izlazi što god se želi „pokazati“ u tom trenutku.
Normalno je da će se glava uključiti, da će uletavati misli tipa „jel okej da se ovako izrazim? Hoću li previše reći o sebi? Izgledam li smješno dok se ovako krećem?“ i potreba za filtriranjem izražavanja ne bi li bili više primjereni a manje čudni. Važno je kad skužimo da smo „ispali“ iz promatrača, vratiti se unutra.
Puno je slojeva ispod „površine kože“. Ako je „površina kože“ metafora za ogradu koju smo sagradili da bi se zaštitili od povreda, jasno je da se iza nje kriju naše rane, uvjerenja, obrasci ponašanja ali i naša ljepota i autentičnost. Zato je jasno da treba promatraču hrabrosti dozvoliti da ga vode doživljaji i tijelo. Izložiti se nije lako. Ohrabrujuće je znati da je nagrada za to veličanstvena. A to je susret sa svojom vlastitom ljepotom i posebnosti.
Ideja radionice je da doživimo slobodu izražavanja naše snage u obliku kojem god je želimo iskazati, slobode iskazivanja naše senzualnosti točno onako kako je osjećamo u sebi (što često nema veze sa onim kako je prikazujemo na van) te sloboda ljepote bivanja u baš ovim tijelima koja imamo, ovakva kakva jesu u ovom trenutku sada.

Radionicu vodim ja, koja sam je i smislila, ali ćemo je stvoriti zajedno, vi i ja. Svaka osoba ostavi svoj neponovljivi, unikatni trag bez kojeg radionica ne bi bila takva kakva je.  I zato vam unaprijed veliko hvala što sa mnom stvarate alldance, dobrodošli! 

ps.s galeriju fotografija s ove radionice možete pogledati ovdje

 


 Plesom do zvijezda

petak, 21.studeni 2014.

Neki dan sam pisala za jedan portal o utjecaju plesa na psihu i tijelo, o stvaranju i o tome gdje nas ples sve može odvesti. Bila bi šteta da i sama ne objavim članak :-) :

Netko je rekao da je umjetnost direktan način komunkacije s Bogom. I aposlutno se slažem s tim. Kada se potpuno predate činu stvaranja, ulazite u zonu gdje vi i to što stvarate postajete jedno. Kada slikam, moja ruka je most između mene i slike i ne znam otkud kreće poticaj, da li je slika već postojala a ja ju samo „precrtavam“ ili zaista ona dolazi iz mene kao moja kreacija. U tim trenucima ja sam jedno sa kreacijom koju stvaram i  dobro naoštrim vid (ako slikam) ili osjetim tijelo(ako plešem) i kao neki daktilograf  materijaliziram nešto što već postoji negdje.

Kada pustim muziku (a nije da mi je potrebna muzika da budem inspirirana za ples) i prepustim se svom tijelu da me vodi, događa se ista stvar: zaronim u tu svoju zonu iz koje uvijek isplivam sa novim spoznajama o sebi i svijetu.

Pa gdje nas sve ples može odvesti? Najkraći odgovor je: do svemira i nazad!

Krenimo od fizičkog. Ples gradi predivne mišiće na tijelu- one duguljaste i vretenaste (za razliku od bildanja gdje se pumpaju). Razvija fleksibilnost cijelog tijela što smatram jednim od bitnijih stvari za pokretljivost čovjeka i njegovo opće stanje. Tijelo je aktivno i živo. Takvo tijelo će potaknuti i uspavani duh na malo više preuzimanja rizika u životu. Biti će svakako lakše obavljati svakodnevene obaveze u tijelu koje leprša. Za takvo tijelo nije uvijet biti mlad. Inače, ne ubijaju nas godine nego umor kojeg skupljamo i osjećaj odgovornosti kojim natovarimo teret na leđa te se  s vremenom sve više grbimo. Ples nas vraća u našu vertikalu, da stojimo postojano na našim stopalima čvrsto na zemlji a glavom visoko prema nebu, ali ne u grču, već samo istegnuto, ispruženo. Onako kako bi i trebali hodati, uspravno. Kao da je cijeli svijet naš i kao da se ničeg ne bojimo.

Naša psiha utječe na tijelo, na zdravlje i držanje. Tako možemo i obrnuti proces, da preko tijela utječemo na naše psihičko stanje. Teško vam je? Šef vas je iskritizirao? Uspravi se. Osjeti svoja stopala kako čvrsto stoje na zemlji- stani na cijela stopala, onako raširih ih i utabaj ih u zemlju. Izvuci vrat i spusti ramena prema dolje, a glavu digni prema naprijed (ne gore nego prema naprijed jer želiš vidjeti gdje ideš, zar ne?) i sada reci, kako ti se čini ta ista kritika koju si dobila?

A psihički benefiti plesa... eeee napisat ću ih samo nekoliko jer nema dovoljno stranica da ih ispišem sve. Kako svaki savladani plesni pokret/okret gradi samopouzdanje.... Najčešće dolaze žene koje se unaprijed ispričavaju jer imaju dvije lijeve noge, a nisu ni u formi. Kad one svladaju neki malo kompliciraniji pokret ili kad skuže da i nije tako teško vrtiti piruetu... razvuče se osmijeh od uha do uha, pravi ponosan osmijeh.

Ples nas uči riskirati. Kad preuzmemo rizik i svladamo neku granicu, mi rastemo. Osjećamo se bolje, sigurnije u sebe, shvaćamo da možemo više i bolje.

Ples nas uči osluškivati sebe, svoje tijelo. Tijela su nam predivna i šteta što ih uglavnom ne doživljavamo tako. Tijela su savršeni instrument za sve doživljaje bez obzira na fizičke neodstatke. Za ples vam čak ne trebaju ni noge. Plesač, pravi plesač (koji nije nužno profesionalac već osoba koja se zna prepustiti sebi u plesu) voli svoje tijelo i zahvalan mu je.

Uči nas komunikaciji s drugim ljudima- lakoći plesne komunikacije. Vrlo često se stvaraju nova prijateljstva.

Potiče našu kreativnost i pomaže nam otkriti naše potencijale.

Ples će razbuktati našu strast, strast će nam pomoći da se još više odvažimo i više se unesemo/iznesemo.

A to je nekako poanta svega, zar ne? U cijeloj toj svakodnevnoj žurbi ne zaboraviti na svoje strasti, znati što želimo i što nas veseli, znati da odvajati vrijeme za sebe je nužnost a ne privilegija. Život je jedan,  zašto ne proplesati kroz njega sa osmijehom na licu i lakoćom u stopalima? 

 



 I u trećem tromjesečju se u dvorani preobrazim u plesača
petak, 23.kolovoz 2013.  

trudnica

Divan je taj trenutak kada žena otkrije onaj plavi plus na testu za trudnoću, pogotovo ako je planirana i željena.  Ispred nje je uzbudljivih i promjenjivih 9 mjeseci.

Ja, koja se bavim tijelom i plesom, koja misli da prilično dobro poznaje svoje tijelo i načine na koje ono reagira, bila sam iznenađena. Odjednom, tijelo je dobilo svoju volju i mijenjalo se i oblikovalo iz dana u dan. Shvatila sam da je ovo ipak neko „drugo“ stanje i umjesto da pokušavam kontrolirati situaciju, bolje da je upoznam i  iznova počnem otkrivati svoje tijelo i njegove potrebe.

I ne samo to, primjetila sam koliko se trudnice međusobno razlikuju, koliko različite simptome imaju, drugačiji ritam tijela, ritam promjena, tijelo im se drugačije oblikuje... zapravo zadivila me činjenica koliko smo različiti.

Postoji ta temeljna potreba da se uspoređujemo, ispitujemo jedna drugu, promatramo se i onda procjenjujemo gdje smo mi u odnosu na... ovog ili onog, na prosjek itd. I to stalno radimo! U svemu.

Prošla mi je misao kroz glavu- kada bi barem više vremena proveli osluškujući sebe a manje trudeći se uklopiti u standard. Ja to već radim na plesu, kao voditelj, vodim ples na svoj način, kroz vlastite ideje i osjećaje i upravo to želim prenjeti polaznicima: osluškujte sebe, jer nema ljepšeg pokreta od onog autentičnog.

Tako sam odlučila i ovo svoje novo, neistraženo stanje (trudnoću) preusmjeriti u slavlje svoje različitosti i staviti fokus na istraživanje svojih potreba a smanjiti fokus sa onoga što piše na internetu i što mi savjetuju prijateljice, tetke, suradnice, pa čak i nepoznate osobe. (pritom ne mislim da niti jedan savjet nije dobar, već da je važnije prije slušanja savjeta znati gdje si ti)

Odredila sam si termine i krenula trenirati samu sebe. Ponosno izjavljujem da nisam propustila niti jedan termin, niti zbog velikih vrućina, niti zbog umora, niti zbog natečenih nogu na kojima sam jedva stajala.... zato jer sam već nakon prvog sata shvatila koliko puno od njega dobivam – i fizički i psihički. Nakon treninga izlazim iz dvorana osvježena, lagana i sretna, još jedan centimetar bliža sebi.

Kako to izgleda na satu? Sad ću vam opisati.

U dvoranu dolazim napetih listova i natečenih stopala, s ogromnim trbuhom te generalnim osjećajem da sam jedna velika lubenica kratkog daha. Zatim pustim laganu muziku,  legnem na pod i zaklopim oči. Što želim danas? pitam se. Želim osjetiti lakoću kretanja. Prvo osvjestim svoje tijelo na podu, svaki dio tijela koji dotiče pod, osjetim svoju težinu, opuštam se. Zatim osvjestim područje maternice, osluhnem što radi moja beba i osvjestim nas kao jedno biće (trenutno smo dva tijela u jednom) jer nekako i nju želim uključiti u svoj pokret. Sad postajem spremna za kretanje. Krećem se lagano i tečno, osvješćujući kako mi se težina prebacuje obzirom na pokrete. Kada uhvatim svoj ritam kretanja, tada se prepuštam i glazbi. Događa se ples i odvodi me na neko drugo mjesto gdje mi srce sretnije kuca J

Nakon plesnog rituala krećem sa vježbama učvršćivanja mišića leđa, ramena, ruku, guze i nogu te na kraju nezaobilazno i prijeko potrebno – istezanje. Već u sredini treninga osjećam kako mi stopala postaju živahna, noge manje napete a do kraja treninga sam kao leptirić koji sretno odleprša iz dvorane.

Ne mogu reći je li važniji ples ili sami trening, jer oboje daju jako puno i različito. Kroz ples najlakše osjetim lakoću svog tijela, najlakše doplešem do dubljih dijelova sebe zbog kojih mi se osmijeh razvuče kroz cijelo tijelo. A kroz trening osjećam koliko tijelu godi biti fit i pokretno, aktivno, fleksibilno... naprosto obožava takvo stanje.

Vježbale sa mnom ili na nekom drugom mjestu, drage moje, dozvolite si radost treninga! Tijelo će vam biti zahvalno, spremnije za sam porod, osjećat ćete lakoću kretanja čak i kada postanete velike pred sam kraj trudnoće.... naprosto, biti ćete zadovoljnije. 

 

 


 Nagradna igra
utorak, 27. prosinac 2011.

Nema ništa zabavnije od ljudi koji vole igru i izazove! Pa krenimo!

Zapravo zadatak je vrlo jednostavan. Ples je neverbalna komunikacija i to je ujedno i jedino pravilo ove igre. Ples je svugdje oko nas, apsolutno sve pleše!!! Ako pogledate ljude koji užurbano hodaju, samo utišajte buku u svojoj glavi i prizovite neku muziku, kakav prizor sada vidite? Ja želim vidjeti što vi vidite. Dakle, svi imamo mobitele, fotoaparate, papir i boje.... poanta je da primjetite ples oko sebe i snimite ga ili uslikate ili oslikate, možete snimiti i sebe u plesnom zanosu, važno je jedino da nam probate prenijeti djelić atmosfere svoje inspiracije. Naravno, pobjednik je onaj koji skupi najviše vaših lajkova.

Nagradna igra traje do 20.01.2012 do 17h. što vam daje dovoljno vremena za realizaciju. Nagrada je mjesec dana tečaja po vlastitom izboru u Alldance studiju. Opustite se, razigrajte se i primjetite kakvi plesovi se plešu u vašoj okolini ili jednostavno kakvi plesovi se plešu u vama. Sretno!!!!!

Svoje uratke šaljite na naš Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. i mi ćemo ih dizati na plesopis (trenutno je to jedina tehnička opcija). Radove dižemo i skupljamo do navedenog 20.01.12 a nakon toga otvaramo glasanje koje će trajati tjedan dana. O svemu ćete biti još detaljno obaviješteni.

Eto i izbora!!!

 

Highslide JS
"dancing for the sun"
Highslide JS
"ples u letu"
Highslide JS
"rasplesani kipovi"
Highslide JS
"susret ispod površine"
Highslide JS
"may I have this dance"

na vrh


 Improvizacije, plesni zadaci....
ponedjeljak, 19. prosinac 2011.

Poseban dio svakog sata zauzimaju plesni zadaci. Smatram ih vrlo bitnim za razvijanje osjećaja sebe - svog tijela i interakcije tog svog tijela sa okolinom- drugim plesnim partnerom, podom, rekvizitom itd.. Mogućnosti plesnog zadatka su neograničene- kolika je i mašta.

Što sve možemo doživjeti i spoznati prepuštajući se vodstvu unutarnjeg bića je čista čarolija i nerijetko gledajući plesače kako izvode svoje plesove krenu mi suze od ljepote.

Suprotno očekivanjima, te plesne zadatke u većini slučajeva prije savladaju ljudi koji se prije nisu bavili plesom i to upravo iz razloga jer nisu opterećeni ljepotom plesnog izvođenja nekog pokreta.

Samim tim mogu reći da je lakše otplesati zadanu koreografiju, a veći je izazov upustiti se u improvizaciju (koliko god slobodna ili zadana bila).

Što plesače motivira na pokret? Sve što čovjeka može inspirirati! To može biti muzika, dodir vjetra, šum mora, miris proljeća, umjetnička slika... osjećaj zaljubljenosti, usamljenosti, zavodiljivosti... bilo što.

Muzika lijepo zaokružuje i nosi ples ali nije nužna, dapače.

Što se tiče povijesti improvizacije možemo reći da nam ju je donijela Isadora Duncan, a nakon nje su se mnogi plesni umjetnici bavili tom temom istraživajući je kroz neke svoje ideje, zamisli. Primjer je Martha Graham (1894-1991) koja je tragala za stilom koji bi bio u osnovi ljudske prirode i prilagođen suvremenom životu. Njeni pokreti su se bazirali na kontrakciji i opuštanju tijela. Ili Steve Paxton koji je stvorio novi oblik improvizacije: kontakt improvizacija. (bit će prilike da još o svemu detaljnije pišemo)

 

Zadatak koji su dobile Maša i Anita (iz videa) je osjetiti partnera, biti sa njime u neprekidnom kontaktu te pronaći zajednički ples bez zrcaljenja (imitiranja pokreta jedna druge). Koliko su bile uspješne uvjerite se sami. Video se nalazi na dnu stranice.

S vremena na vrijeme provjerite naš YouTube kanal i pogledajte nove uratke...

na vrh

 

 na vrh

 

Video sadržaj

Napiši komentar

Molim upišite sva obavezna polja označena zvjezdicom (*).
Dozvoljena je uporaba HTML koda