Plesopis

 

 

 

 - Ne želim biti savršena, želim biti prisutna (18.09.17.)

- Što se zapravo događa na satovima Chair dancea? (23.02.17.)

- Mudrost ženskog tijela (25.02.2016.)

Učim se plesu, ples me uči (21.08.2015.)

 - Zašto bi se žene trebale slikati... gole? (20.08.2015.)

 - Outanje (12.03.2015.)

 - Tko je Boginja (06.03.2015.)

 - Plesom do zvijezda (21.11.2014.)

 I u trećem tromjesečju se u dvorani preobrazim u plesača

 - Tijelo-Pokret-Ja (18.09.2012.)

 - Nagradna igra (27.12.2011.)

 - Improvizacije, plesni zadaci.... (19.12.2011.)

 - UVOD (30.11.2011.)


    Ne želim biti savršena, želim biti prisutna

  photo credit by Ratko Mavar

Buđenje moje ženstvenosti traje cijeli moj život, ali se nekako posebno uokvirilo i procvjetalo zadnja tri mjeseca. Zato stavljam ovu sliku, jer na njoj vidim sve ono što osjećam u sebi- slobodu, snagu, nježnost, toplinu, ženstvenost i divljinu. 
Volim reći da se osjećam kao kraljica. Osim kad se ne osjećam tako. J
U trenucima kada se ne osjećam kao kraljica na trenutak posumnjam u sve gore navedeno- i da sam snažna i divlja i slobodna. Ostaju samo one slabije karakteristike- nježnost, krhkost....
U ova tri mjeseca sam jasno shvatila cijelim svojim bićem da ne želim biti superžena! Apsolutno ne! (superžene su one žene koje moraju biti snažne, koje su uvijek spremne na borbu, koje se ne predaju boli itd, uglavnom- one koje mogu!) Pojam superžene je ono što nas tjera i gura dalje od  nas samih. Od naše prave prirode.
Da, kraljica sam. I da, kruna će mi skliznuti s glave s vremena na vrijeme. Skliznut  će svaki puta kada se spotaknem o neku svoju nezacijeljenu ranu. I to će biti sjajan trenutak da pogledam u tu povredu i da je izljubim, izgrlim, prigrlim i da se zavolim još mrvu jače.  Ta kruna svaki puta kada je vratim na glavu, sjaji malo čišćim sjajem.
Hrabra i preplašena  u isto vrijeme.  Odlučna da ne želim više biti superžena, odlučna da ću se raspasati kada se raspadam, da ću odjebati kad mi se odjebava i da ću se prepustiti ljubavi i strasti kada mi se prepušta. Bez rezerve. Rekla bih i bez straha, ali njega još ima u kostima....
 Ne želim više bježati od onog što je sada i čekati kad ću biti savršena sutra. Ne želim više biti savršena. Ne mogu, boli to savršenstvo, boli to nezadovljstvo onim što si sad u momentu kad jesi. To je okrutno odbacivanje samog sebe. A to je najmanje što mi treba. Baš tada  se trebam zagrliti (kad već nisam bila zagrljena u trenutku kad je stvorena ideja u mojoj glavi da nešto nije dovoljno dobro u meni). 
Učim da je u tome snaga, tu nalazim moć. Biti prisutna. Biti sa sobom. Kad sam frustrirana. Kad me boli. Kad žudim. Kad želim. Kad se bojim. Ne bježati. Kad me povrijedi netko kome vjerujem... da ostanem sa svojom boli, da ne upirem prstom u nikoga, da budem tu, svoja ljubav. Prvi puta u svom životu. Ne skrivati se, ni slabost ni ljepotu.
Ukratko, za mene je čistokrvna Žena ona koja živi cijelu sebe bez isprike. Koja se ne boji istraživati, biti znatiželjna, otići u nepoznato, priznati pad, priznati vlastitu ljepotu...  prepustiti se strasti, uživanju.... jednostavno biti Prisutna i stajati iza sebe (u dobru i zlu) 

 

  

 


 

 Što se zapravo događa na satovima Chair dancea?



Chair dance je odlična plesna rekreacija jer se u kratkom roku svaka žena osjeti vrlo spretnom i brzo „propleše“ . Stolica je oslonac, podrška. Ne kompliciram teškim elementima (ne dubimo na glavi osim ako se ne okupi dovoljan broj žena za žešću grupu)
Zašto? Zato jer su koraci tek okviri onog što želimo izraziti. Ono  što želimo izraziti je daleko bitnije. Ono što želimo osjetiti, ono čemu se želimo vratiti ili tek otkriti u sebi.
E, to se događa na satovima. Svaka koreografija ima svoju priču. Svaka priča stavlja ispred nas neki izazov.  U jednoj sam zapravo otplesala onako kako  osjećam svoju seksualnost. U drugoj se usuđujem biti direktna, biti vođa, inicijator, uzeti za sebe, zapravo čak i biti više u nekoj muškoj ulozi ili točnije rečeno, djelovati iz aktivnijeg dijela sebe. Onog koji ne spušta pogled, onaj koji gleda ravno u oči i bez treptanja prilazi.
U trećoj koreograifji sam jednostavno zaigrana djevojčica-žena, u četvrtoj koketna zavodnica itd... shvatili ste poantu. 
U svaku tu koreografiju dajemo sebe, proživljavamo i doživljavamo, otvaramo se, osjećamo... Osjećamo i strah ali se prepuštamo...  A kad se prepustimo događa se čarolija.
Sve se to događa u društvu drugih žena, svjedočimo jedna drugoj, podržavamo   i veselimo se svakom napretku.
Divno mi je gledati kako Alldance raste, a raste svakom novom ljubavnom iskrom koja plane u dvorani.  Tih iskri je već toliko da je Alldance dobio ozbiljniji, krupniji oblik.
Sad se već u našem studiju rade veći planovi, otvaraju nove ideje.  I ja rastem uz Alldance, jedno bez drugog ne ide. I silno sam zahvalna što sam ga kreirala i što je on već toliko velik da vodi mene. 

 

 


 

 Mudrost ženskog tijela

 

Krajem prošle godine kreirajući tadašnja Plesna buđenja, pala mi je na pamet ideja o „ženskim“ radionicama. Shvatila sam da bi ih voljela raditi, te da se tu ima puno toga za reći i doživjeti. Znala sam isto tako da ću i sama, stvarajući ih, puno toga osvijestiti za sebe.
Nedavno sam održala radionicu Mudrost ženskog tijela. Pripremala sam je tjedan dana. I cijelo vrijeme sam „hodala“ oko nje kao mačka oko vruće kaše. Imam neko posebno poštovanje prema tijelu i pitala sam se kako što mudrije i jednostavnije prikazati odnos tijelo-ja. Kakve su sve mogućnosti i potencijali.
Ako uzmemo žensku bibliju C. Northrup „Žensko tijelo, ženska mudrost“, ideje M. Emotoa o utjecaju energije na vodu („Poruke skrivene u vodi“), kako te spoznaje sastaviti u jednu kratku radionicu i otvoriti prostor za njegovanje tog odnosa u svakodnevnom užurbanom životu.
Na vlastitoj radionici, vratila sam osjećaj instinkta koji mi je bio glasniji od uma i bilo se fenomenalno prepustiti tijelu da me vodi. U jednoj vježbi gdje smo se kretale zatvorenih očiju oslanjajući se na senzore naše kože, trebale smo vidjeti kako se osjećamo kada se susretnemo sa drugim tijelom (ne znajući na koga smo naišli). Otkrila sam koliko nam je taj ljudski kontkat prirodan i topao. 80% žena s radionice je dijelilo moj osjećaj- kupale su se u dodirima i osjećale se kao da su „doma“, podržano i sigurno. Zar nije neobično osjećati se kao doma na mjestu gdje si prvi puta, osjećati se podržano od ljudi koje ne poznaješ te osjećati se sigurno negdje gdje nisi doma niti među poznatim ljudima. Neobično, a tako prirodno i instiktivno. (ostalih 20% sudionica je doživjelo osjećaj nesigurnosti i nisu su uopće upuštale u istraživanje već su se držale svog kutka i zapravo čekale da zadatak završi)
Koliko nas može reći da se osjeća sigurno izvan svog doma? A doživljaj tijela govori upravo suprotno- kada bismo se prepustile instiktu našeg tijela, točno bi znale kako, kada, s kim i koliko u vezi bilo čega u životu.
Što se dogodi kada se stvori poštovanje u tom odnosu tijelo-ja? Tada sam otvorena za slušanje potrebe vlastitog tijela, tada znam da mi šalje signale i slušajući ih (te odgovarajući na njih) to postaje ljubavna komunikacija. Ljubavna komunikacija znači zdravlje, znači osjećaj vlastite vrijednosti i samopoštovanja, znači sreću.
Dovoljno se upitati - što mojem tijelu sada treba? I potpuno je u redu krenuti od početka - aha, osjećam glad, idem uzeti nešto za jelo, pa do toga, što bi bilo dobro za moje tijelo? (super je znati razliku između - jedem očima i umom ili jedem iz potrebe) Do traženja potrebe ispod te površinske... aha, mom tijelu treba opuštanje jer sam pod stresom, trebam opustiti svoj želudac koji je stisnut danima od briga i obveza, te doslovno svjesno opuštati trbuh i disati.... Do toga da jednog dana možemo uspostaviti komunikaciju na potpuno novoj razini - aha, kaj veliš tijelo, ova ponuda nije za mene? Osjećam da mi signaliziraš nemirom u tijelu, itd....
Zašto je to tako? Zato jer tijelo nije „jedan dio nas“- ono je nedjeljivi dio nas koji je isprepleten našim emocijama, mislima i sva ta energija živi upravo u tijelu. Komunikacija tijelom nije samo odgovaranje na njegove potrebe nego upoznavanje samog sebe. Svi vaši preci žive u vašim stanicama. Nije li divna činjenica da je jajašce u kojem ste začeti stvorena u vašoj majci dok je ona još bila fetus u utrobi svoje majke?
Obraćajući pozoronost na potrebe tijela i odgovarajaući na njih,  rađa se poštovanje i ljubav. Postajemo mekane i otvorene- mekane za ljubav i otvorene za nove spoznaje. Počinjemo naslućivati svoje potencijale... kao žene, majke, ljubavnice, kao ljudsko/božanska bića. 


 

 

 Učim se plesu, ples me uči
                 (21.08.2015.) 

 

I to je jedan divan put sa mnogo mogućih puteljaka.
Sve više osjećam da je ples moje prirodno stanje, ples je mjesto i trenutak u kojima najviše osjećam sebe, u kojima se ogoljujem, ljusku po ljusku, skroz do onog magičnog zastrašujućeg mjesta u kojemu gubim kontrolu da bih se u tom gubitku istovremeno i pronašla.
Nekada, zapravo vro često, ples je bio jedino što sam u tome trenutku za sebe mogla napraviti, jedino za što sam zaista u srcu znala da je moja istina i da me veseli, kad se sve ostalo rušilo oko mene i kada mi se činilo da je sve lažno.
Jer ponekad je pokret jedino što možemo napraviti, da ne zapnemo previše na jednom mjestu, tužnom ili sretnom, jer poanta je uvijek ići naprijed, ići i učiti, a puno je ljepše ići naprijed plešući nego hodajući.
I tako mi je drago da zbog velike doze prisutnog srama nisam odustala..od plesa..od sebe.
Na tjelesnoj razini nakon plesa osjećam se čvršće, prisutnije, slobodnije, otvorenije, samopouzdanije, seksipilnije i ženstvenije.
Imam se potrebu pokazati, ne želim se više skrivati zbog naučenog uvjerenja da su skromnost  i poniznost vrline. Vrlina je biti hrabar i imati vjere u sebe.
Naučila sam da svatko ima svoj ples, svoje jedinstvene pokrete i da za svakoga postoji mjesto „na pozornici“, i ako si autentičan nema onog boljeg i goreg.
Naučila sam da imam u sebi snagu, moć i prkos koje skrivam duboko u sebi i ne priznajem ih,ali koji uvijek čudesno uskrsnu i moji su vjerni pokretači kada negdje zapnem.
Naučila sam da su sve usporedbe s drugima nebitne i da je svaka samokritika nepotrebna te da je jedina bitna usporedba današnje sebe sa sobom od jučer, kao vrsta samoanalize sa svrhom učenja, nikako umanjivanja sebe.
Naučila sam da glazba i ples otključavaju sva srca, a kad su ona otvorena život može slobodno teći.
Život kao ples.
autor teksta: Marija (član alldancea)

 


 

 

 Zašto bi se žene trebale slikati... gole?
(20.08.2015.)


Koliko stoljeća su žene forsirane da izgledaju i ponašaju ovako i onako, da dan danas rijetko koja žena uopće poznaje svoje vlastite „estetske ideale“ jer za njih čovjek naprosto nema vremena. Dok „natjeraš“ tijelo (kroz rigorozne dijete, bulimije, anoreksije, liposukcije, silkone, zatezanja..) da se uklopi u trenutni standard i ugura u aktualnu modu, tko bi zaista imao vremena osluškivati sebe.
Zato, u inat svim tim pritiscima društva na žene, u ime slobode da budemo kakve god se osjećamo da smo same sebi najljepše, u ime ljubavi prema vlastitom srcu, tijelu, integritetu, mislim da bi svaka žena trebala imati poštenu akt fotografiju sebe koju bi držala na nekom posebnom mjestu u svom domu. Ne zato da se pokloni „kultu tijela“, već da se pokloni sebi boginji i da je ta fotografija podsjeti da svaki dan bira djelovati iz najljepšeg dijela sebe- onog autentičnog, ispunjenog ljubavi.
To je razlog zašto smo fotograf  Ratko Mavar i moja malenkost zaplesali u Body art photo projekt koji ima za cilj razbijanje predrasuda i otkrivanje vlastite ljepote unatoč svim nesavršenostima. Ponosna sam reći da je projekt Body art photo krenuo upravo sa mnom, zatim s polaznicama plesne radionice Boginja, nastaviti će s nekima od vas koje upravo čitate ovaj tekst, a nadam se da neće nikad završiti. Jer puno je žena koje bi voljele proslaviti svoju ljepotu (pa čak i one koje ne misle da su lijepe, ali osjećaju da jesu) svaka zaslužuje pažnju, a tek će se hrabrije javiti.
   Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
            Za više info i fotki klikni na fotografiju 
Napisala sam ranije da je projekt počeo sa mnom, i to čak prije nekih 6 godina. Tada se rodila ideja u Ratkovoj glavi, a u mom srcu se rodila želja da pokažem „cijelu“ sebe. I pritom ne mislim na „sve dijelove svog tijela“, već na cijelu Sebe, uključujući i one dijelove koje sam tako vješto skrivala pred drugima- strahove, nježnosti itd. Ali i one najljepše dijelove koje sam jednako tako skrivala – svoju ljepotu. Iako je iza objektiva bio moj suprug, on tada nije bio „moj suprug“, prvi puta sam ga doživjela u njegovoj profesiji- siguran, miran, topao, navodio me tehnički gdje da se krećem i ubrzo je to postao doslovno ples između njega i mene, naša zajednička kreacija koja se pretapala iz jedne slike u drugu. Sa svakom novom idejom sam bila više „u sebi“. Osjećaj je bio fenomenalan! Ratko je zapravo su-vodić koji te drži za ruku i daje ti osjećaj sigurnosti da se možeš potpuno prepustiti samom sebi.
Oni koji me znaju, znaju i da ne znam pozirati, bez obzira što se cijeli život bavim plesom, kad mi netko uperi kameru u facu automatski se ukipim. A to isto su mi rekle i žene koje su stale pred njegov objektiv- imale su strah od „poziranja“.  S Ratkom to jednostavno nestaje- to je ta ruka koja te drži cijelo vrijeme i daje dovoljno sigurnosti da zaboraviš na sve svoje nesigurnosti te uploviš u Sebe.
Zato bih i rekla da je ovaj projekt definitivno terapeutski. Nakon fotkanja osjećala sam puninu u srcu i ponos. Tada je nastala izložba „Tijelo i duh“ na koju sam jako, jako ponosna. 

 
Iskustva drugih žena možete pronaći ispod ovog teksta. Nadam se da će vas ohrabriti da se i same prijavite. Jer to zaslužujete. Jer ste predivne takve- niske, visoke, široke i uske, s više ili manje celulita i svim ostalim stvarima koje zamjerate ili volite na sebi. Želim vam iskustvo i doživljaj da se stavite u centar pažnje, želim vam iskustvo da se razodjenete i jednostavno znate da nema ništa zanimljivije i ljepše na vama od vas samih. Da ništa ne trebate učiniti da bi bile „ljepše“, već samo opustiti se i dozvoliti drugima da vas "vide".
Iako smatram da je prihvaćanje i voljenje svog tijela vrlo bitna stavka u životu svake žene, ovaj projekt volim ne zato da se poklonim „kultu tijela“, već da se poklonim sebi boginji i da me ta fotografija podsjeti da svaki dan biram djelovati iz najljepšeg dijela sebe- onog autentičnog, ispunjenog ljubavi. 

Vaša boginja Petra 

 

Sram ili neka vrsta nelagode koju sam osijećala prilikom izlazaka pred objektiv je vrlo brzo nestala...gotovo odmah! Najviše me je fascinirala činjenica da sam se gledala i zapravo osijećala potpuno  obučenom...nije bilo razlike u tom smislu. Prvi put sam pred sobom i sa sobom imala tijelo, moje tijelo! Tijelo koje zaslužuje moje poštovanje, ljubav i zahvalnost! I takvog sam ga, obogaćena novim iskustvom, u zagrljaju "ponijela" kući. :-)
Sanja

Obzirom da sam svjesna koliko se tijelo i fizička ljepota mogu transformirati u trenu, odlučila sam ovjekovječiti sebe. Vodilja mi je bila moja unutarnja snaga srca i uma. Želja da u rukama imam otisak sebe u nekom vremenu je bila neopisiva.Nikakav strah i nikakva sputanost nisu bili prisutni. Pustila sam sebe iz sebe za sebe izlazeći iz  okvira nametnutih nam pravila. Granice su postavljene da se pomiču, ja sam ih uz pomoć tebe i Ratka i te kako pomakla.
Tanja V.

 
Jedan drugi fotograf me upitao kako sam se uopće odlučila za ovakve kadrove, jer da se on nikada ne bi usudio ni pitati za takvo što. Istina, da me upitao bi li mu htjela pozirati gola, rekla bih da ne. Jer u ovoj priči nije važan on, nije važna poza niti je važna golotinja. Važna sam ja. Želim li se zaljubiti u sebe, u svoje tijelo? Želim li  samopouzdanje do neba? Da, to želim!
Dok mi je u trudnoći tijelo divno bujalo svom svojom ženstvenošću, par mjeseci nakon poroda potpuno se osušilo. Vješalica na kojoj visi salo, tako sam se osjećala. I baš sam zato stala pred fotoaparat. U početku mi je bilo malo bed, ali kada sam se opustila, zaista sam uživala. Bilo je potpuno u redu što je moje tijelo upravo takvo kakvo je. A kada sam vidjela fotke, shvatila sam da ono uopće nije toliko loše. Zapravo, savršeno je.
Iskustvo fotografiranja samo po sebi i fotke kao rezultat moćno su oružje koje mi na samo jedan pogled daju osjećaj samopouzdanja, moći, ženstvenosti i ljubavi prema samoj sebi. Predivno!
N.N.
 

  


 

  Outanje
(12.03.15.)

Riječ Outanje se koristi kada neka homoseksualna osoba „izađe iz ormara“ i obznani svijetu da je gay.  (što govori o tužnoj činjenici da je još i dan danas teško probavljivo biti drugačiji)

A što je sa ostalima koji nisu gay? Kako se oni outaju? Jer svi smo mi drugačiji, imamo neke svoje talente, sposobnosti, karakteristike. I kako je u svijetu koji je toliko raznolik uspjela ideja nekog lobija nametnuti zakone ljepote- izgleda tijela, odijevanja, šminkanja, razmišljanja, ponašanja. Zamislite u oceanu među ribama da se neko jato riba sjeti nametnuti ostatku podvodnog svijeta da su samo ribe sa velikim perajama lijepe i poželjne, smiješno zar ne? A nama ipak to uspjeva. Negirati ljepotu različitosti.

Žene su naučile koristiti svoj seksipil da bi sakrile nedostatak samopouzdanja. Neke druge će pak biti zakopčane do grla ili omotane u neutralne boje ne bi li ostale neprimjećene. Kako bi izgledalo njihovo outanje? Pravo pitanje koje se nameće je-  zašto se uopće ljudi „maskiraju“ ili zašto žele biti neprimjećeni? Zato da se zaštite od povreda, od „odbacivanja“: „Jer ovako sam Ja odlučila da neću pokazati svoj seksipil i lakše ću živjeti s tim da ga ne pokazujem, nego da ga pokažem i da mi netko kaže- vidi kakva je! i da se osjetim odbačenom.“

Zamislite svijet u kojem žene vole svoja tijela, slave svoje različitosti, uživaju u sebi i ne znaju drugačije nego „dijeliti“ sebe.

Ajmo iskoristiti te iste „nametnute zakone ovoga i onoga“ da bi iste porazili. Ajmo odjenuti „najprovokativniji“ kostim, stati u njemu čvrsto na visokim petama i zaplesati tako jako, da nam se bokovi tresu još danima nakon toga.

  • Ajmo poraziti strah i odbacimo taj isti kostim zato jer nam ne treba da bi bile zavodljive i prokleto seksi.

Dođite na „Boginju“ i outajte se! 

 


 

 Tko je Boginja?


Povodom radionice koja će se održati idući vikend, želim vam približiti njenu ideju.

Inače se trudim izbjegavati takve „pretenciozne“ pojmove, izraze, ideje. Evo zašto sam odabrala da se ova radionica zove Boginja. I da, pišem je velikim slovima.
Boginja je onaj mudri glas, mir u nama, spontana inspiracija i divlji, nesputani vjetar. Boginja je sloboda. Ona zna da Jest.
Putovati ćemo do nje preko nekoliko „prijevoznih sredstava“ – naše snage/moći, senzualnosti/seksualnosti i tjelesnosti. Odabrala sam baš ta prijevozna sredstva jer često su ona izvor frustracije a ne slavlja života.
Ideja svih mojih radionica, a i samog tečaja je izlazak iz svakodnevne rutine i ulazak u vlastiti svijet koji se događa ispod površine kože. U svijet fizičkih i osjetilnih doživljaja. Tu se krije život koji me zanima i s kojim želim biti u interakciji.
Što se događa kada utišam buku u glavi i fokusiram se na tijelo, na udah/izdah, na ovaj trenutak sada i ovdje. Prvo sam bila „činitelj“ a sada sam postala „promatrač“. Promatrač je onaj koji je izrazito važan u dvorani. Tijelo i doživljaji su glavni akteri (plesači, skretničari i vodiči puta), a naš um- promatrač i daktilograf. Ono što promatrač mora napraviti je dozvoliti tijelu i doživljajima da imaju glavnu riječ, a to nije nimalo lako. Svatko tko je probao zna koliko je izazovno pustiti kontrolu, prepustiti se sebi u trenutku i dozvoliti da spontano iz nas izlazi što god se želi „pokazati“ u tom trenutku.
Normalno je da će se glava uključiti, da će uletavati misli tipa „jel okej da se ovako izrazim? Hoću li previše reći o sebi? Izgledam li smješno dok se ovako krećem?“ i potreba za filtriranjem izražavanja ne bi li bili više primjereni a manje čudni. Važno je kad skužimo da smo „ispali“ iz promatrača, vratiti se unutra.
Puno je slojeva ispod „površine kože“. Ako je „površina kože“ metafora za ogradu koju smo sagradili da bi se zaštitili od povreda, jasno je da se iza nje kriju naše rane, uvjerenja, obrasci ponašanja ali i naša ljepota i autentičnost. Zato je jasno da treba promatraču hrabrosti dozvoliti da ga vode doživljaji i tijelo. Izložiti se nije lako. Ohrabrujuće je znati da je nagrada za to veličanstvena. A to je susret sa svojom vlastitom ljepotom i posebnosti.
Ideja radionice je da doživimo slobodu izražavanja naše snage u obliku kojem god je želimo iskazati, slobode iskazivanja naše senzualnosti točno onako kako je osjećamo u sebi (što često nema veze sa onim kako je prikazujemo na van) te sloboda ljepote bivanja u baš ovim tijelima koja imamo, ovakva kakva jesu u ovom trenutku sada.

Radionicu vodim ja, koja sam je i smislila, ali ćemo je stvoriti zajedno, vi i ja. Svaka osoba ostavi svoj neponovljivi, unikatni trag bez kojeg radionica ne bi bila takva kakva je.  I zato vam unaprijed veliko hvala što sa mnom stvarate alldance, dobrodošli! 

ps.s galeriju fotografija s ove radionice možete pogledati ovdje

 


 Plesom do zvijezda

petak, 21.studeni 2014.

Neki dan sam pisala za jedan portal o utjecaju plesa na psihu i tijelo, o stvaranju i o tome gdje nas ples sve može odvesti. Bila bi šteta da i sama ne objavim članak :-) :

Netko je rekao da je umjetnost direktan način komunkacije s Bogom. I aposlutno se slažem s tim. Kada se potpuno predate činu stvaranja, ulazite u zonu gdje vi i to što stvarate postajete jedno. Kada slikam, moja ruka je most između mene i slike i ne znam otkud kreće poticaj, da li je slika već postojala a ja ju samo „precrtavam“ ili zaista ona dolazi iz mene kao moja kreacija. U tim trenucima ja sam jedno sa kreacijom koju stvaram i  dobro naoštrim vid (ako slikam) ili osjetim tijelo(ako plešem) i kao neki daktilograf  materijaliziram nešto što već postoji negdje.

Kada pustim muziku (a nije da mi je potrebna muzika da budem inspirirana za ples) i prepustim se svom tijelu da me vodi, događa se ista stvar: zaronim u tu svoju zonu iz koje uvijek isplivam sa novim spoznajama o sebi i svijetu.

Pa gdje nas sve ples može odvesti? Najkraći odgovor je: do svemira i nazad!

Krenimo od fizičkog. Ples gradi predivne mišiće na tijelu- one duguljaste i vretenaste (za razliku od bildanja gdje se pumpaju). Razvija fleksibilnost cijelog tijela što smatram jednim od bitnijih stvari za pokretljivost čovjeka i njegovo opće stanje. Tijelo je aktivno i živo. Takvo tijelo će potaknuti i uspavani duh na malo više preuzimanja rizika u životu. Biti će svakako lakše obavljati svakodnevene obaveze u tijelu koje leprša. Za takvo tijelo nije uvijet biti mlad. Inače, ne ubijaju nas godine nego umor kojeg skupljamo i osjećaj odgovornosti kojim natovarimo teret na leđa te se  s vremenom sve više grbimo. Ples nas vraća u našu vertikalu, da stojimo postojano na našim stopalima čvrsto na zemlji a glavom visoko prema nebu, ali ne u grču, već samo istegnuto, ispruženo. Onako kako bi i trebali hodati, uspravno. Kao da je cijeli svijet naš i kao da se ničeg ne bojimo.

Naša psiha utječe na tijelo, na zdravlje i držanje. Tako možemo i obrnuti proces, da preko tijela utječemo na naše psihičko stanje. Teško vam je? Šef vas je iskritizirao? Uspravi se. Osjeti svoja stopala kako čvrsto stoje na zemlji- stani na cijela stopala, onako raširih ih i utabaj ih u zemlju. Izvuci vrat i spusti ramena prema dolje, a glavu digni prema naprijed (ne gore nego prema naprijed jer želiš vidjeti gdje ideš, zar ne?) i sada reci, kako ti se čini ta ista kritika koju si dobila?

A psihički benefiti plesa... eeee napisat ću ih samo nekoliko jer nema dovoljno stranica da ih ispišem sve. Kako svaki savladani plesni pokret/okret gradi samopouzdanje.... Najčešće dolaze žene koje se unaprijed ispričavaju jer imaju dvije lijeve noge, a nisu ni u formi. Kad one svladaju neki malo kompliciraniji pokret ili kad skuže da i nije tako teško vrtiti piruetu... razvuče se osmijeh od uha do uha, pravi ponosan osmijeh.

Ples nas uči riskirati. Kad preuzmemo rizik i svladamo neku granicu, mi rastemo. Osjećamo se bolje, sigurnije u sebe, shvaćamo da možemo više i bolje.

Ples nas uči osluškivati sebe, svoje tijelo. Tijela su nam predivna i šteta što ih uglavnom ne doživljavamo tako. Tijela su savršeni instrument za sve doživljaje bez obzira na fizičke neodstatke. Za ples vam čak ne trebaju ni noge. Plesač, pravi plesač (koji nije nužno profesionalac već osoba koja se zna prepustiti sebi u plesu) voli svoje tijelo i zahvalan mu je.

Uči nas komunikaciji s drugim ljudima- lakoći plesne komunikacije. Vrlo često se stvaraju nova prijateljstva.

Potiče našu kreativnost i pomaže nam otkriti naše potencijale.

Ples će razbuktati našu strast, strast će nam pomoći da se još više odvažimo i više se unesemo/iznesemo.

A to je nekako poanta svega, zar ne? U cijeloj toj svakodnevnoj žurbi ne zaboraviti na svoje strasti, znati što želimo i što nas veseli, znati da odvajati vrijeme za sebe je nužnost a ne privilegija. Život je jedan,  zašto ne proplesati kroz njega sa osmijehom na licu i lakoćom u stopalima? 

 



 I u trećem tromjesečju se u dvorani preobrazim u plesača
petak, 23.kolovoz 2013.  

trudnica

Divan je taj trenutak kada žena otkrije onaj plavi plus na testu za trudnoću, pogotovo ako je planirana i željena.  Ispred nje je uzbudljivih i promjenjivih 9 mjeseci.

Ja, koja se bavim tijelom i plesom, koja misli da prilično dobro poznaje svoje tijelo i načine na koje ono reagira, bila sam iznenađena. Odjednom, tijelo je dobilo svoju volju i mijenjalo se i oblikovalo iz dana u dan. Shvatila sam da je ovo ipak neko „drugo“ stanje i umjesto da pokušavam kontrolirati situaciju, bolje da je upoznam i  iznova počnem otkrivati svoje tijelo i njegove potrebe.

I ne samo to, primjetila sam koliko se trudnice međusobno razlikuju, koliko različite simptome imaju, drugačiji ritam tijela, ritam promjena, tijelo im se drugačije oblikuje... zapravo zadivila me činjenica koliko smo različiti.

Postoji ta temeljna potreba da se uspoređujemo, ispitujemo jedna drugu, promatramo se i onda procjenjujemo gdje smo mi u odnosu na... ovog ili onog, na prosjek itd. I to stalno radimo! U svemu.

Prošla mi je misao kroz glavu- kada bi barem više vremena proveli osluškujući sebe a manje trudeći se uklopiti u standard. Ja to već radim na plesu, kao voditelj, vodim ples na svoj način, kroz vlastite ideje i osjećaje i upravo to želim prenjeti polaznicima: osluškujte sebe, jer nema ljepšeg pokreta od onog autentičnog.

Tako sam odlučila i ovo svoje novo, neistraženo stanje (trudnoću) preusmjeriti u slavlje svoje različitosti i staviti fokus na istraživanje svojih potreba a smanjiti fokus sa onoga što piše na internetu i što mi savjetuju prijateljice, tetke, suradnice, pa čak i nepoznate osobe. (pritom ne mislim da niti jedan savjet nije dobar, već da je važnije prije slušanja savjeta znati gdje si ti)

Odredila sam si termine i krenula trenirati samu sebe. Ponosno izjavljujem da nisam propustila niti jedan termin, niti zbog velikih vrućina, niti zbog umora, niti zbog natečenih nogu na kojima sam jedva stajala.... zato jer sam već nakon prvog sata shvatila koliko puno od njega dobivam – i fizički i psihički. Nakon treninga izlazim iz dvorana osvježena, lagana i sretna, još jedan centimetar bliža sebi.

Kako to izgleda na satu? Sad ću vam opisati.

U dvoranu dolazim napetih listova i natečenih stopala, s ogromnim trbuhom te generalnim osjećajem da sam jedna velika lubenica kratkog daha. Zatim pustim laganu muziku,  legnem na pod i zaklopim oči. Što želim danas? pitam se. Želim osjetiti lakoću kretanja. Prvo osvjestim svoje tijelo na podu, svaki dio tijela koji dotiče pod, osjetim svoju težinu, opuštam se. Zatim osvjestim područje maternice, osluhnem što radi moja beba i osvjestim nas kao jedno biće (trenutno smo dva tijela u jednom) jer nekako i nju želim uključiti u svoj pokret. Sad postajem spremna za kretanje. Krećem se lagano i tečno, osvješćujući kako mi se težina prebacuje obzirom na pokrete. Kada uhvatim svoj ritam kretanja, tada se prepuštam i glazbi. Događa se ples i odvodi me na neko drugo mjesto gdje mi srce sretnije kuca J

Nakon plesnog rituala krećem sa vježbama učvršćivanja mišića leđa, ramena, ruku, guze i nogu te na kraju nezaobilazno i prijeko potrebno – istezanje. Već u sredini treninga osjećam kako mi stopala postaju živahna, noge manje napete a do kraja treninga sam kao leptirić koji sretno odleprša iz dvorane.

Ne mogu reći je li važniji ples ili sami trening, jer oboje daju jako puno i različito. Kroz ples najlakše osjetim lakoću svog tijela, najlakše doplešem do dubljih dijelova sebe zbog kojih mi se osmijeh razvuče kroz cijelo tijelo. A kroz trening osjećam koliko tijelu godi biti fit i pokretno, aktivno, fleksibilno... naprosto obožava takvo stanje.

Vježbale sa mnom ili na nekom drugom mjestu, drage moje, dozvolite si radost treninga! Tijelo će vam biti zahvalno, spremnije za sam porod, osjećat ćete lakoću kretanja čak i kada postanete velike pred sam kraj trudnoće.... naprosto, biti ćete zadovoljnije. 


 

Tijelo-Pokret-Ja:
utorak, 18. rujan 2012.

"Tijelo-Pokret-Ja" radionica će se održati za vikend 22.i 23.09. U subotu 22.09. od 15h-18h ćemo se baviti tijelom (osjećanjem tijela i otkrivanjem njegova kretanja), odnosima s okolinom ( u pokretu) te izražavanjem sebe. U nedjelju od 10-13h ćemo se posvetiti plesnim elementima i koreografiji u kojoj će se primjeniti znanje stećeno dan ranije.

Igrat ćemo se zadanom i slobodnom formom i otkriti ne samo kako se osjećamo u svakoj od njih nego i kako utječu jedna na drugu.

Za koga je ova radionica? Kao i Alldance, namijenjena odraslim ljudima koji vole ples i žele se kroz njega otkrivati. Plesno predznanje nije potrebno.

Radionicu vodi Petra Mavar, kvalif. voditelj plesnih tehnika a o meni možete više pročitati u rubrici program i voditelji.

Za radionicu je potrebno prijaviti se na mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili na broj 0912003380 i cijena joj je 150kn.

Juuhuuuuuu!!!!!! Spremni za avanturu? :-)

 


 Nagradna igra
utorak, 27. prosinac 2011.

Nema ništa zabavnije od ljudi koji vole igru i izazove! Pa krenimo!

Zapravo zadatak je vrlo jednostavan. Ples je neverbalna komunikacija i to je ujedno i jedino pravilo ove igre. Ples je svugdje oko nas, apsolutno sve pleše!!! Ako pogledate ljude koji užurbano hodaju, samo utišajte buku u svojoj glavi i prizovite neku muziku, kakav prizor sada vidite? Ja želim vidjeti što vi vidite. Dakle, svi imamo mobitele, fotoaparate, papir i boje.... poanta je da primjetite ples oko sebe i snimite ga ili uslikate ili oslikate, možete snimiti i sebe u plesnom zanosu, važno je jedino da nam probate prenijeti djelić atmosfere svoje inspiracije. Naravno, pobjednik je onaj koji skupi najviše vaših lajkova.

Nagradna igra traje do 20.01.2012 do 17h. što vam daje dovoljno vremena za realizaciju. Nagrada je mjesec dana tečaja po vlastitom izboru u Alldance studiju. Opustite se, razigrajte se i primjetite kakvi plesovi se plešu u vašoj okolini ili jednostavno kakvi plesovi se plešu u vama. Sretno!!!!!

Svoje uratke šaljite na naš Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. i mi ćemo ih dizati na plesopis (trenutno je to jedina tehnička opcija). Radove dižemo i skupljamo do navedenog 20.01.12 a nakon toga otvaramo glasanje koje će trajati tjedan dana. O svemu ćete biti još detaljno obaviješteni.

Eto i izbora!!!

 

Highslide JS
"dancing for the sun"
Highslide JS
"ples u letu"
Highslide JS
"rasplesani kipovi"
Highslide JS
"susret ispod površine"
Highslide JS
"may I have this dance"

na vrh


 Improvizacije, plesni zadaci....
ponedjeljak, 19. prosinac 2011.

Poseban dio svakog sata zauzimaju plesni zadaci. Smatram ih vrlo bitnim za razvijanje osjećaja sebe - svog tijela i interakcije tog svog tijela sa okolinom- drugim plesnim partnerom, podom, rekvizitom itd.. Mogućnosti plesnog zadatka su neograničene- kolika je i mašta.

Što sve možemo doživjeti i spoznati prepuštajući se vodstvu unutarnjeg bića je čista čarolija i nerijetko gledajući plesače kako izvode svoje plesove krenu mi suze od ljepote.

Suprotno očekivanjima, te plesne zadatke u većini slučajeva prije savladaju ljudi koji se prije nisu bavili plesom i to upravo iz razloga jer nisu opterećeni ljepotom plesnog izvođenja nekog pokreta.

Samim tim mogu reći da je lakše otplesati zadanu koreografiju, a veći je izazov upustiti se u improvizaciju (koliko god slobodna ili zadana bila).

Što plesače motivira na pokret? Sve što čovjeka može inspirirati! To može biti muzika, dodir vjetra, šum mora, miris proljeća, umjetnička slika... osjećaj zaljubljenosti, usamljenosti, zavodiljivosti... bilo što.

Muzika lijepo zaokružuje i nosi ples ali nije nužna, dapače.

Što se tiče povijesti improvizacije možemo reći da nam ju je donijela Isadora Duncan, a nakon nje su se mnogi plesni umjetnici bavili tom temom istraživajući je kroz neke svoje ideje, zamisli. Primjer je Martha Graham (1894-1991) koja je tragala za stilom koji bi bio u osnovi ljudske prirode i prilagođen suvremenom životu. Njeni pokreti su se bazirali na kontrakciji i opuštanju tijela. Ili Steve Paxton koji je stvorio novi oblik improvizacije: kontakt improvizacija. (bit će prilike da još o svemu detaljnije pišemo)

 

Zadatak koji su dobile Maša i Anita (iz videa) je osjetiti partnera, biti sa njime u neprekidnom kontaktu te pronaći zajednički ples bez zrcaljenja (imitiranja pokreta jedna druge). Koliko su bile uspješne uvjerite se sami. Video se nalazi na dnu stranice.

S vremena na vrijeme provjerite naš YouTube kanal i pogledajte nove uratke...

na vrh

 

 UVOD
srijeda, 30. studenog 2011.

U alld-u kombiniramo suvremeni ples, jazz i street dance. Zašto sam baš to odabrala? Suvremeni ples me oduševio svojim načinom razmišljanja, svojim idejama, jazz snažnim i izražajnim pokretima, a street svojom mladošću.

Suvremeno znači nešto moderno, nešto novo, a imena koja mi odmah padaju na pamet su Vaslav Nijinsky (utemeljitelj modernog baleta), Isadora Duncan (utemeljiteljica modernog plesa), ljudi koji su donijeli nešto novo društvu i promijenili mu smijer.

Počeo se razvijati početkom 20.st. u Americi i za razliku od europske tradicije koja je i dalje temeljila svoju ideju o pokretu na osnovi tehnike, gesti i lijepom držanju (vanjskoj formi), američki plesači i koreografi se okreću nutrini pojedinca (emociji, subjektivnom doživljaju). I tako nam je došla Isadora koja je odbacila plesne papučice (plesala u sandalama ili bosa) i plesala nadahnuta glazbom ili prirodom, potpuno spontano izražavajući svoju radost ili tugu.

Suvremene plesače doživljavam kao filozofe u pokretu... što me podsjetilo na priču kad su Sokrat, liječnik Erikimak te pjesnik Fedro sa oduševljenjem promatrali slavnu plesačicu Atiktu u njenom plesnom zanosu i Sokrat je upitao svoje prijatelje što je zapravo ples? Liječnik nije vidio ni osjetio ništa drugo od onog što je gledao, međutim mladi pjesnik je vidio u njenom plesu prikazanu bit ljubavi, ushićenje i bol, odsutnost i prisutnost, čas mu se činila kao more, kao val koji snažno udara u stijene i meko se vraća, što ju je više gledao to ga je više ispunjavala divljenjem. Sokrat je zaključio da jednom ples znači sve, a drugome ništa te ih upitao: „ne osjećate li prijatelji da je ples čisti akt metamorfoze?  U svom vječitom mijenjanju ples uništava ličnost i stvara je u novom obliku. Pa i ta ličnost ne traje dulje od trenutka. Ona umire da bi se pojavila nova.“

na vrh

 

Video sadržaj

Napiši komentar

Molim upišite sva obavezna polja označena zvjezdicom (*).
Dozvoljena je uporaba HTML koda